Danielaland : Svevremenski let

(roman u nastajanju)

Još uvijek sam u šoku,ova dva luðaka,manijaka,dva totalno nepredvidiva i buntovna lika,tek sad shvaæam
pa oni su oboje pokupili najgore od mene,da je bar najbolje?! Ooo,koje li sreæe?!
No,nema veze,nema veze!
Dala sam im slobodnu volju,dala sam im svoje prste,svoje jagodice koje imaju pravo tipkati po tastaturi,
mom dragom srebrnom Hp-u! Moj najmiliji laptopiæ!
Uh,oprostite,krenula sam u krivom smjeru,ali i autor nekad skrene s puta,i njemu se može dogoditi da završi u nekakvom potoku?!
Nekakvoj jami!
Ha,ha,ha!
Ma nema veze,ova je autorica poludjela skroz!
Skroz na skroz.
I sanjam te svoje likove.
Noæas su mi kuhali kavu,budili me,plazili jezike,uistinu su me maltretirali.
A to je što?!
Znate li zašto?!
Zato što sam na dan,dva,odustala od njih!
Nisam im dopuštala da me obuzmu,da budu sasvim moji,da me grle,da me uspavljuju,da s njima èinim sve.
A likovi,likovi su egocentrièni,znali vi dragi moji èitatelji ili ne!
Oni vam ne podnose ignoranciju!
Ne,ne!
I onda,kad vi zaklopite laptop,kad izbjegavate slova,oni skroz na skroz podivljaju,na kraju krajeva,oni vam žele dati prièu,svoju prièu!
I onda poèinje suptilno nametanje,ali haha,mene to ne smeta,to sam èekala,autorica je bila uspavana ljepotica koju je princ samo trebao poljubiti,
a evo,ovo dvoje luðaka,ne da me ljube,oni me štipaju,rastežu,bude,ne dopuštaju mi mi miran san...
Dobro,dobro,dobro!
Idem se probuditi!

(roman u nastajanju)

Wtf?
Što je ovo,koji je ovo vrag? (autorica se umalo neprimjereno oglasila,ali je ipak zadržala jezik za zubima!)
Likovi su se našli u limbu,zamislite,znam da možete:
u stanu broj 1 vlada ovakva slika:on sjedi za stolom,bezbroj limenki od piva,praznih...drži se za glavu!Vegetira!
(this is short one)
stan broj 2
Ona,gola leži u naruèju drugog tipa,alooo,drugog tipa!
Koji vrag? Kako to? Gdje ga je našla,nije me bilo nešto manje od 24sata?
Samo 24 sata sam ih pustila bez kontrole?
Koja šteta,koji kaos,koji dar mar!
Samo nam još fali seks bez zaštite i odustat æu od ovog romana,stvarno hoæu!
Sve što autorica ne bi napravila,ova moja likica èini na kvadrat!
Valjda da me izludi jer znamo kome matka nije išla!
Ðisss,što æu sad?!
A ni kavu još nisam popila.
Metla,usisavaè,gumica za brisanje i korektor,svi moguæi alati æe mi biti potrebni za uvoðenje ponovnog reda.
Što sam tražila,to sam i dobila!

(roman u nastajanju)


Ti spavaš u zjeni njenog oka,kosa joj je razasuta na jastuku,drugi jastuk drži èvrsto uza se,to tebe traži,to se ona tebi nada,podsvjesno,
iako ona te se odrekla,ona se svjesno tebi više ne nada,zapravo napravila je veliki odmah,ona misli,da ako ti da neki znak,signal,
da æe to biti totalno kontrapoduktivno,jer ti si što si.
I zato se veèeras odluèila otputovati.
Misli,treba,smatra da æe joj to pomoæi!
Jesi smotan! To ti moram reæi, ti kao moj lik,baš ništa ne poduzimaš,a upozoravam te,neæe to ispasti najbolje za tebe,
ne zato što ja to pišem,nego zato što poznajem svoj lik,kao što poznajem tebe,tako i nju!
Ne,ovo æe nas ponovno udaljiti od ljubavne prièe,ovo æe biti veliki disbalans,vidiš?!
Èak ni intuintivno ni jedno od vas dvoje me ne prekida,jao,jadna ja!
Što æu ja?!
Kako da gradim,sagraðujem,napredujem kad mi vi ne pomažete?!
Onda æu morati po svom,ali ako ste vi inertni,onda vam tek slijedi kaos da vas potaknem!
Neka pakao zapoène....Daniela æe!
Ha,ha,ha!
Pa vi budite samo likovi!

(ulomak iz romana u nastajanju)

Sve miriše po bademu,njen omiljeni miris,nešto novije izdanje njenog omiljenog sredstva za pranje podova,prije je to bio miris ðurðica,al od kad je izašao badem,zaludila se s njim.
Èini se da bi se uskoro mogla i kupati u tom mirisu,no neæemo joj davati takve ideje.Samo je promatram pa vam preprièavam,taj moj lik je stvarno sišao s uma,znam,odmahujete rukom,pa ti si autor,iskontroliraj ti to,uèini je po svojim zamislima,ali vi ste pomalo ludi!Kakva bi korist bila od toga,onda bi to bio samo lik koji nema svoju slobodnu volju,živimo u 21stoljeæu,danas i likovi u knjizi moraju imati neka svoja prava.Kakva,ni sama nisam sigurna,ne znam,ali ja æu biti ona,prva koja æe dati svojim likovima slobodnu volju.
Slobodicu,pa nek nastane kuršlus,kuršlus!
Živjela anarhija.
Kakvo æe ovo biti tekstualno tijelo,djelo,ne znam ni sama,èini se povijesno,baš takvo,kad likovi preuzmu kontrolu nad autorom.
Pih,ako može umjetna inteligencija zamijeniti ljude,mogu valjda i likovi stvarati autore.

(roman u nastajanju...)
Kuc-kuc!
Ja sam,vaša Stvoriteljica!
Da,da,vama prièam!
Ne dajte se smesti,vas dvoje,svatko u svom kutu,kao posvaðana djeca u vrtiæu.
Samo što se vi ne svaðate oko igraèaka,oko toga èije je što i tko æe se s èime igrati.
Vi ste sada ''odrasli'' pa su trikovi puno veæi,vidite vi ste postali vlastite igraèke.Igraèke koje imaju dosta velik ulog.
I tko izgubi,gubi sve,skoro sve,zapravo prvenstveno na odreðeni period zdrav razum,a može izgubiti i buduæe godine,svoje tijelo,svoje nagone,strasti...da,da ulozi su veliki,jer kad postaneš svoja,a tuða igraèka uz to u paketu dobiješ i poneku traumu.
Dakle,halo,vas dvoje! Sredite se,inaèe æemo morati peglati traume,a to je,to je vjerujte mi poprilièno zahtjevno!
Nije tu dovoljno klasièno glaèalo,pa èak niti ono parno,nema te destilirane vode koja æe spasiti gužv.
Iskreno,ni ja kao pisac ne znam koliko æe mi godina trebati da ispravim sve te nepravde,uvrede,nemoralna ponašanja.
Èak ni ja! Nije da imam èarobni štapiæ,doduše imam,ali trudim se biti ispravna,životna,a ne da mi samo ostanete fiktivni likovi s kojima nemam nikakve veze,ja vas dvoje zapravo jako volim,postali ste dio mene,lijeva i desna ruka,rukavi,orukavlje,ma šta ti ja znam što sve ne?
I što æemo sad?!
Ne znam, moram malo odmoriti,nemojte uprskati stvar dok nisam nad tipkovnicom,nemojte se poubijati ili mi upropastiti roman...i prestanite se duriti,preuzmite bar nekakvu odgovornost,pa ne mogu sve ja,samo ja!

(roman u nastajanju)


Uèinila sam sve što je bilo u mojoj ženskoj moæi,sad s odmakom mislim da nisam nauèila ništa, èini se da kao žena kiksam.
Povrijedio me,povrijedio me jer sumnja u svaki moj korak.
Ako se nasmiješim bilo kojem drugom muškracu-koketiram,ako sam hladna,onda ispadnem nezainteresirana,nimalo društvena,hladna,žena koja misli da je bolja od svih.
Veæ mi je dosta svih tih gluparija,svih tih djetinjarija,nisam mu mama,nisam odgajatelj!
A on,on iako me toliko voli,znam to,osjeæam,on nikad nije pokazao manjak ljubavi,ali manjak sigurnosti,sposobnosti,manjak suverenosti,to je.
I oprostila bih mu to,oprostila jer nije to samo njegova krivica,ali ne,nikako mu ne mogu oprostiti taj napad na mene,bez ikakvog opravdanja.
Moj zglob je plav danima,ne,nije mi uèinio ništa loše,ništa zlo,moja je koža krhka i delikatna i pamti sve.
Ostala je modrica.
Mene boli što me udario u dno biæa,a tamo rane ne zacjeljuju!
Tamo se samo otvori bezdan...
Žao mi je,žao mi je što sebi oduzima nadu.
A ja mu je niti mogu,niti mu je želim dati.

Dok ti misli tonu u san,jesam li tvoja posljednja misao?
Misliš li na mene kao što sveæenik misli na posljednju i prvu jutarnju molitvu?
Misliš li na mene kao što pekar misli na svoj prvi jutarnji kruh? Jesam li tvoja duhovna i fizièka hrana?!Ili sam samo tvoj hir,nešto što bi zgrabio,ugrabio,iskoristio,pa odbacio kao što se baca omot najskuplje igraèke?! Ha?!
Smiješno je misliti o tvojim mislima,a opet,ne mislimo li svi samo te misli,ne jurcamo li za njima,što je,što nije,što æu,što ne?Misliš li na mene kad si daleko od mene i kad znaš da sam sama?Misliš li da æemo se ikada ponovno sresti?!
Ne,ti ne misliš,ne misliš,ne misliš...tebi su moje misli strane,tvoje su veæ smislile sve,u njima nema ni mene,ni tebe,ni nas...

(ulomak iz romana u nastajanju)


Tog si dana bila nejasna,èinilo se da si poput ptiæa koje je ispalo iz gnijezda,još nije nauèilo letjeti pa je mahnito udaralo krilcima.
Tako sam te jako želio zagrliti,nasloniti na svoja prsa,udahnuti miris tvoje kose. Spasiti te.
Nisam to uèinio,sa vremenom æu tek osvijestiti koliko toga nisam uèinio,sad sam se tek poèeo razumijevati.
Dok sam promatrao jutarnje nebo,obzor,palo mi je na um da si možda poslana na moju adresu,da bih bolje upoznao i shvatio samoga sebe,
jer istina je da ranije nisam imao taj poriv,nitko me nije gurnuo preko ruba,a ti jesi,jesi,ni trepnula nisi,mislio sam da si puna sebe,da to èiniš da me razvališ,
znaš ono,da me osvojiš,pridobiješ,iskoristiš,ostaviš,a onda,onda nakon nekog vremena koje sam proveo u svojoj muškoj špilji,kad sam uistinu stavio ego sa strane,
kad sam poèeo analizirati,shvatio sam da sam sve,baš sve tvoje korake,tvoje sluèajne dodire,tvoje nježnosti percipirao iz ega,a ne iz srca.
Mislio sam da me želiš zavesti.Da!
Ni u jednom jedinom trenutku nije mi palo na um da bi me ti mogla zapravo voljeti,voljeti toliko i tako da je dovoljno da sam živ,
živ!a da ti ne poklonim ništa,niti da budem sveprisutan.
Koja èudna zamisao?Èudna,èudna baš!
A eto sada,sada mogu samo sve te tvoje tragove pratiti,èitati ih,bilježiti i spajati,kao kad dijete prolazi labirintom,ali ovaj put,predosjeæam,ovaj put to je životni labirint,
moje najveæe dostignuæe,iako bilo bi tako žalosno reæi da nisam sreo ljepše,bolje,uspiješnije od tebe,a opet,a opet,a opet istina je da nitko nije tako èudesan kao ti,da me nitko ne nadahnjuje poput tebe,nièija me mašta toliko ne miluje,a onda me toliko raspali,ti si moja sol i moj papar.
I sjetio sam se kako si sama jednom prilikom rekla:uvijek postoji netko bolji od nas,uvijek,zato treba biti autentièan,tada si mi bila smiješna,bedasta,luckasta,koje parole!
Ali sada,sad tek shvaæam koliko si uistinu nogama na zemlji.
Tebe se ne može kupiti,ne može prodati,ali i ono èega si sama svijesna,ali si skromna:tebe se ne može zamijeniti.
Jer ovdje gdje sam sada,a èini mi se da sam u èistilištu koje sam stvorio sam,za tebe se držim i pružam ti dlan,iako ti negdje tamo spavaš,razasute kose...mirišeš na moje snove,i èini se da ti poèinjem pripadati svjesno,iako ti to niti ne slutiš...jer ti o nièemu pretjerano ne misliš,kad srcem gledaš!

(ulomak iz romana u nastajanju)

Odjednom sam se trgnuo,ne znam koliko sam plovio i gdje sam bio,znam samo da sam se izgubio u njoj,buncao sam,prièao sam poluglasno,toga,toga se sjeæam!
Mislio sam da sam poludio,i umalo sam si to i dopustio.Predao sam se vrtlogu koji me raznosio i udarao po oštricama emocija,jer do nje ne postoji laki put.
Ta me spoznaja zapravo ojaèala,shvatio sam gdje sam pogriješio,sve što sam èinio,èinio sam bez razmišljanja,sumanuto,sa visoka,kao da sam njeno božanstvo i kao da ne postoji ijedna druga moguænost,ona je moja,al nek joj ne padne na um da sam ja njen.Nek zna da mogu pripadati bilo kojoj,bilo kada,kada me volja.
I onda sam se durio,jer se povukla u svoju ljušturu,a zapravo je èitavo vrijeme bila na mom dlanu,ranjena,krhka i nježna,ali i hrabra.Hrabra jer mi se oduprijela olako predati i dati,samo zato što sam to zahtjevao.
Prisjeæao sam se u ovoj tišini kojoj ne poznajem pravu vremensku duljinu našeg prvog susreta,njenih oèiju punih iskrica,kao da su krijesnice u njima,kao da plešu i osvjetljavaju put,silno sam želio da su one takve zbog mene,veæ i u tom prvom,kratkom susretu.
Te oèi više nisam mogao zaboraviti,i bio sam ljubomoran,ljubomoran na onoga koji je imao takvu moæ,moæ da joj zbog njega tako osjaje oèi.
Tko je on dovraga,tko?!

(ulomak iz romana u nastajanju...)

(On sjedi u dnevnom boravku,zaboravio je upaliti tv,radio,mobitel mu veæ èetvrti dan za redom nije na punjenju,kuhinja mu je uredna i èista,
krevet namješten,jer on se pretvorio u kip.U istim je hlaèama i majici,modre boje.Zuri u jednu toèku i razmišlja,razmišlja toliko da bi mu se glava mogla raspuknuti,
raspuknuti poput lubenice ako je baciš s desetog kata na beton,ali on ne živi na desetom katu.
No mogao bi skoèiti,dovoljno je da izaðe van,da pohita do prvog vijadukta.
Ali on to neæe uèiniti,to æu vam odmah reæi.Nikad nije razmišljao o samoubojstvu,on je prije èovjek koji se bori za život,no o tome æemo neki drugi put,sada nije ni vrijeme ni mjesto za to.Da nastavimo,on sada sjedi i to sada je veæ prošlo nekoliko puta,to sada je veæ i prošlost i sadašnjost,a kako se èini biti æe i buduænost.Njega treba dobro protresti za ramena,ali nje nema,ona ga neæe protresti za ramena,neæe ga niti poljubiti,niti izazvati da iskoraèi iz svoje sigurne zone.Tako je to kad je otjeraš,kad si ponosan,kad srce staviš pod anesteziju-misliš to je privremeno,a onda se to otegne,odulji i srce završi u komi.Što æemo s njim,nitko nema pojma.Morati æemo ga pustiti da se prisjeæa...da se prisjeti dovoljno da se povrati u život,da se trgne,da sam sebi podari šamar,pljusku,trisku i da ponovno bude živ.)

(Ulomak iz romana u nastajanju)

Nisam ni trepnuo dok si otišla,nisi uopæe podigla glas,dok sam sam bio sasvim ljut,razoèaran,bijesan,povrijeðen,bio sam èitav spektar živih boja,crvena,naranèasta,žuta,kao chili i kao rajèica,bijesan kao Ris kako to znamo reæi.
Nisi mi uèinila ništa,samo si me izazvala,uvijek me izazivaš,tebi je to kao neka vrsta nevine igre,zabave,al ti to stalno èiniš s ljudima,možda sam se osjetio uvrijeðen jer sam shvatio kako za tebe uopæe nisam poseban,ili možda je ispravnije reæi posebniji od drugih.Kad sam te konfrontirao s tom èinjenicom,ti si sjela na pod,uhvatila si se za koljena i poèela si se grleno smijati.
Nisi mi odgovorila,ti èesto ne želiš,jednostavno ne želiš odgovoriti na ono što ti ne odgovara,a ja ti postavljam pitanja na pedeset razlièitih naèina,ne bih li upecao odgovor na ono što mi je bitno da znam,što ja više inzistiram,ti se više povlaèiš,tako se udaljavamo.
Žao mi je što sam te uhvatio za zapešæe,naglo te povukao s poda, da ustaneš i istjerao te van.
Kad sam te pustio,vidio sam kako je ostao ružièast trag.
Nisi pokazala nikakvo iznenaðenje,nikakvo èuðenje,nikakva tuga ti nije prešla preko lica,nisi se protivila,
dapaèe ustala si,dopustila si da te vuèem,i sa smiješkom na licu izašla van,nisi se osvrnula.
Èuo sam tvoje potpetice po stepenicama,i promatrao te kroz špijunku dok si zašla za ugao hodnika.
Stajao sam sat vremena pred zatvorenim vratima kao lav u kavezu,èekao sam da se vratiš,želio sam da me moliš,želio sam da mi se isprièaš.
No zbog èega da mi se isprièaš? Zbog toga što si ti,ti,takva.Što se ne zamaraš što æe muškarac htjeti od tebe?
I da daješ koliko si spremna dati.Možda me to ljuti,ta tvoja samouvjerenost.
Ti se uvijek ponašaš kao da si bezbrižna,ne brineš se hoæu li te ja ili netko drugi povrijediti.
Živcira me ta tvoja nedodirljiva sigurnost i èini se da te baš zbog toga pokušavam namjerno dovesti do ludila.
Što se više odupireš,to ja više trebam mali dokaz tvoje slabosti.
Sad kad od tebe nema ni rijeèi više,osjeæam se prazno i zbunjeno.
U jednom trenutku te pokušavam zaboraviti,u drugom mi doðe da te nazovem,da ti èujem glas,samo da ti èujem dah,a opet ne želim da vidiš da sam slab.
Uloge su krivo podijeljene.Sasvim krivo.
Ne bi ti to priznao i neæu ti to priznati.

Nije baš sasvim lako,ali moram si priznati da me ne vidiš.
Ne vidiš ti moje nijanse,za tebe sam pomalo robusna i energièna.
Sve to tebe pomalo plaši,a ja,uistinu nemam više vremena biti manja,umanjena samo zato da bi nekome odgovarala.
Dajem ti ruku,uhvati je,ili nemoj!
Ali nemoj je uhvatiti jer ti je žao,ili jer misliš da neæu moæi podnjeti bol.
Podnosila sam mnogo veæe gubitke od toga hoæe li me ili ne,jedan muškarac prigrliti.
Gledala sam smrtima u oèi,njegovala bolesne,brisala krv,iako sam nakon toga povratila i bila sam ustrašena.
Nikad si nisam dopustila suzu,nikad pred ljudima koje sam morala otpratiti,otpremiti,ispratiti tamo negdje,gdje je negdje.
I zato,ne trebam sažaljenje,obzir,nadu,ne trebam ništa.
Ništa.
Jer imam u sebi sve,uistinu imam,iako bi se rado sklupèala u neèije krilo i samo spavala,spavala,spavala danima,da odmorim od svih strahova,tuga i moranja.
Samo bi spavala,kao nedonošæe u zagrljaju koji je èist,topao i barem na trenutak moj...barem na trenutak...i da bez osude poljubi moje zapešæe,da znam da nisam sama,sama u ovom vrtlogu ludila koje me obuzima,koje me obuzelo,još dok sam bila dite...malena šašavica i slatkica,ona koja je znala reæi ne.

Tebe treba dobro protresti
Uhvatiti te za ramena
Pogledati te duboko u oèi i reæi ti
Jasno i Glasno
Da si moj doruèak,ruèak,veèera
Moja zakuska
Moja hrana i snack
Moje buðenje usred noæi
Moje posezanje rukom
Moj si jastuk i pokrivaè
Moja lucidnost
Moje si ime i moja izgubljenost
Moje si more i more i more
Moje more u kojem nestajem i jesam
More koje me vidi
ali ipak tebe treba uhvatiti za ramena
i dobro te protresti, protresti da povjeruješ
i
da ugledaš sebe u meni

Ositiš li ti to?
To što sam ti poslala,ha?
Male,slatke lahore
I tko se na taj naèin penje bolje od mene?
Na nevidljive stapke!
Stapke tjelesnosti
Svijet iznièe iz glave
Sve misao stvara
I tebe sam stvorila
I tvoje ruke
Dlanove
Tvoje strasti
Strahove
Ludosti
To što me mrziš
Pa sam ti ipak draga
Pa me
Želiš
Luduješ za mnom
Pa bi me sakrio od sebe
Od svijeta
Uglavnom od Sebe
Jer ti si svoj Svijet
Pa mi na tren želiš reæi
Onda odustaneš
Ljut si i ozbiljan
Pa lucidan i razdragan
Ti mene voliš
Ali me uopæe ne voliš
Želiš biti sam
A zatim me jako trebaš
Jako jako
Pa me sanjaš i diraš (u mislima samo)
Žudiš za mnom
Ti žudiš,ali othrvati æeš se svemu tome
Jer meni se moraš othrvati
Ima boljih
Ima boljih
Ima boljih
Ni one me nisu zaèarale
Kažeš samome sebi!
Što to bi?
Što to bi?
Ništa, ništa!
I ostaje praznina
Zapravo ona nastaje
Širi se unutar punine
Oksimoron
To je i to ja tebi jesam
Oksimoron ove èudesne
Neprilagoðene
Porculanske
Ljubavi

Abrakadabra
U tami sam,u svjetlu,u noæi i danu.

Smijeh...

Muškarci su minus na magnetu,žene plus.
Ako se umanjim,biti æu bitnija,važnija,jer ti si lovac,a ja lovina.
Tako to biologija nalaže,a ja,ja sam toliko dalje od tih zakona miša i maèke,od glume i sceniranja,
tako daleko da æu zauvijek biti sama.
I ne plašim se samoæe,dapaèe ja sam samoj sebi sasvim ugodno društvance.
I nije li lijepo jutrom se probuditi i osjetiti da si sretan sa sobom ha?
Nasmijem se samoj sebi bar dvadeset puta dnevno, i obgrlim se, ja sam samoj sebi ljubav života,
jer ti,ti ako uopæe postojiš i jesi,ne znam,nemam pojma kako bi uopæe mogao rukovati sa mnom.
Nema tu uputa kao kad kupuješ pokuæstvo,da,zaboravila sam reæi da sam èitavi Svemir,ne dodatak...
Ah,ah,ah,sorry,moja greška...

Pitam se sjetiš li me se tamo negdje na kraju svijeta,tamo negdje u svojoj utvrdi u kojoj bilježiš svoje dane,
vidim te kako koraèaš,ponekad pomislim kao da su to koraci ponosnog lava.
O èemu misliš tamo daleko,na dovoljnoj udaljenosti od moga staklenog srca?
Misliš li ove moje misli,možda ih ja zato tako jasno i ispisujem,slovo po slovo,interpukcijski znak,pa èak i prazninu.
Sitno,nježno negledanje u tastaturu laptopa,jer veæ znam sve simbole i žmireèki.
Poznaješ li ti mene tako i žmireèki?
Što sam ti to namijenila,koju sam ti ulogu dodijelila?
Smiješ li se,imaš li bistar i jasan pogled,jesi li smiren ili uzbuðen?
Promatraš li ljude,ptice,zvijezde,dnevno ili noæno nebo?
Sjetiš li me se ponekad dok grad spava,dok rijetku tišinu obori s nogu poneki pijanac,stranac,lutalica?
Pitaš li se ti kao što se pitam i ja? Ili je to veæ za tebe svršena stvar.
Nešto što si spremio u ladicu koju nikada više neæeš otvoriti?
Èuješ li me kad ti šapuæem pred san i o èemu ti ja to prièam?
Prièam li tebi ili sebi,ili u nigdnjinu?
Èuješ li moj glas dok èuješ samoga sebe?

U svim mojim prošlim tekstualnim oblicima,nikada te nisam tako nazivala,to je stoga što to još nisam bila zamislila,
ta me fraza nije dovoljno snažno dotakla,nije mi se uvukla pod kožu,nije tekla mojim venama poput krvi,bila je tek nešto
usput,nešto sa strane,nešto kraj èega sam prolazila tisuæu i jedan put,ali se nisam zaustavila,nisam,ne.
Èesto nam se dogodi da prolazimo tako pored nekih oèiju,neèije kose,neèijih kostiju,neèijeg oblièja,a da ni ne zamjetimo
taj jedan svijet,ni ne zapitamo se što se sve u njemu krije.
Hmmm, i sama to èinim,nesvjesno èešæe.
A onda jednog dana,odjednom kao da prstima proðemo preko tipke prekidaèa i hop,upali se svjetlo,a nekad se i ugasi,pa zavlada mrak,
ovisi,to veæ ovisi o tim drugim oèima,jer kad se dovoljno duboko zagledaš u njih,one oslikaju ono što mogu dati.
Dan ili noæ.
I tako sam ti posvetila ovu frazu,nekako je to došlo sasvim nenadano,kao što i ti uvijek tako nekako dolaziš,pa odlaziš,
a zapravo je najèudnije od svega što nikad zapravo nisi otišao.
Da bi netko bio tu,puno je više potrebnije od koraka,glasa,sluèajnog dodira,ili zagrljaja.
Potrebno je zasaditi sjeme u umu i srcu i duši,pa onda ako je sjeme zdravo,iz njega nièe dan po dan jedna nova granèica,
a na njoj list po list,èitava jedna krošnja,krošnja života,krošnja života unutar života,krošnja unutar krošnje,ti unutar mene,
i kako bi onda bilo bitno vidjeti te,dotaknuti ili osjetiti tvoj miris,kako bi to bilo bitnije,snažnije od ovoga što je?!
Dodir može uzmanjkati,miris nestati,vid se zamutiti,ali živjeti u srži neèijeg života,biti život sam,to je pobjeda,Mon Cheri!
Od te se pobjede i jedino te,istinski budi i živi Mon Cheri,Mon Cheri,Mon Cheri...

Kad sve utihne,kad se prolaznici uvuku u svoje majušne nastambe,u ta svoja èetiri zida,bez obzira imaju li tristo kvadrata ili petnaest uvijek se naðu pred zidom.Uvijek.Odijeljenje od svega za što su potrebni koraci,pitanje koraka,par,ili nepar,ali koraèanje je to koje daje moguænosti.
Ove zablude od kvadrata su samo odgaðanje ili ubrzanje,kako god to želite nazvati,ali to je èinjenica.Tu gdje se svi skrivamo,pomalo lažan osjeæaj u koji volimo uroniti,a duša,a srce,a mi u cijelini,mi smo na pladnju,samo je naše fizièko otklonjeno od te velike gozbe od koje ne možemo sebe ukloniti,pa onda jednom kad istinski iskoraèimo van,ali svjesno,onda više ništa nije nemoguæe,jer smo shvatili,napokon jesmo,kolika je svemoæ i nemoæ istovremeno u nama.
A to daje forcu,biti do kraja to...
I onda više ne trebaju brave,kljuèevi,zakloni,kad shvatiš da ta sva tjelesnost nije bitna,veæ sadržaj.
A ako ga nemaš,to æe ti najbolje otkriti tvoj strah. Tu smo svi manje više svi isti,ali naše reakcije na to nisu.
Reakcije.

Sve što je,pitanje je srca,od buðenja do razbuðivanja,od snivanja do sanjanja.
Od tapkanja bosim nogama po hladnim ploèicama,do uvlaèenja stopala u papuèe.
Tako plastièno,a zapravo ako to poèinješ zamjeæivati,tvoj se život više nikada neæe smatrati nizom dosadnih repeticija.
Onda poèinješ osjeæati to što je,jer poèinje svaki put kad podigneš oène rolete.
I što æemo sada?
Biti sve što možemo,ili æemo živjeti juèerašnju reprizu?
Odaberi,odaberi,odaberi...

Odjednom sam te uhvatila u trenutku i nimalo nisam dvojila,ne dvojim kad su emocije u pitanju,
ti si pomalo dalek,hladan i nedoreèen,no znam,to nije zbog mene,nikad to nije bilo zbog mene,to je jer je,jer si živio svoj život.
Kao što i ja živim svoj.Ti si poput velike planine konkretan,snažan,postojan,svjestan sebe i promatraš me i ispituješ i ne vjeruješ mi,a meni je to,meni je to najuzbudljivija stvar na svijetu,jer nikad nisam voljela ljude bez duše,bez obzira,bez manira.
Zapravo èitava je ova stvar,stvar našeg suodnosa toliko nježna i krhka,jer niti ti,a niti ja ne pružamo okove,ne,ne!Ne,ne!
Zapravo ti sve promatraš,a ja sve vidim.
Ti u moje dlanove slijevaš vodu,a ja je pijem.
I ništa tu nije bezobrazno,prljavo,ružno,izmanipulirano,veæ jednostavno je.
I ljepota je u tome što nema zahtjeva i prohtjeva,osim,ah,možda toga,s moje strane da se popnem na vrh prstiju i da te zagrlim,
jer to je,što je,izraz naklonosti srca,a za srce straha nema,èak ni kad mu podare pljusku!

Moje su tajne uvijek bile pomalo javne,sve se moglo vidjeti,sve se odigravalo na tanjuru dana,èesto je to bio sjajno serviran ruèak za one koji nisu bili gladni,tako da oni tu ljepotu hrane koja hrani dušu nisu mogli niti zamjetiti.Kako bi prascima bio ukusan kavijar?
Neka njima kržljalost duha,aleluja!
No to je moja sposobnost,moja ludost i moja hrabrost,što ne kalkuliram veæ jesam,to što jesam.Jednom davno moj supisac Majetiæ je rekao: ti si Sve!I on me uvijek zove Sve.
Nema tu trunke reklamiranja ili nuðenja,moje je samo da potaknem ljude da se usude biti oni,takvi kakvi jesu.Naime što?!Život vam servira podgrijano jelo iz kantine,na vama je kako æete to prihvatiti.Hoæete li pristati na poluživot ili na život od kojeg morate uzeti sve.
I imate pravo uzeti sve,i othrvati se više uloge nemoguænosti,pa to su vam ugradili od kad ste bili bebe...

Neku sam noæ zakasnila na zadnji trajekt,bila sam toga svjesna,zapravo možda bih mogla reæi da sam to uèinila namjerno,svojevoljno,u svom sam umu imala zamisao,zakasnit æu,zakasnit æu...željela sam naime provesti noæ na kolodvoru,željela sam zapravo biti poput stranaca koji vjeèito èekaju buseve,avione,tramvaje,prijevoze,željela sam iskusiti život ljudi koji putuju...doduše,putujem i ja,ali moja putovanja su više planirana i nema nekih odstupanja,nema rupa,nema razdjeljaka,a sad,sad sam baš to doživjela i shvatila sam da te rupe,najèešæe ispadnu pomalo prljave i ružne,bez ikakve estetike,jer nose kamen u dnu trbuha,neku dozu nemoguænosti,jer noæ nema previše opcija...ili æeš biti prljav ili èist...na kolodvoru,jel?!
Kad sam u pet ujutro napokon bila na trajektu,kad sam sjela u salon i promatrala more,osjeæala sam se napokon èistom i živom,osjeæala sam se da sam doma i samoj sam sebi rekla da mi više ne treba još jedna noæ na ''kolodvoru'' duše...

Stigao mi je na vrata,sve je to bilo pomalo èudno,neobièno,jer èekala sam ga danima,i kad sam ga ugledala uhvatila me silna trema,
ništa se nije znalo,a sve je veæ bilo reèeno,možda i više od toga.
I uhvatila sam mu pogled,ubrzavala njegove vlastite korake,rijeèi,sve moguæe pokrete,jer željela sam ostati tajna.
Željela sam da ga ništa ne oda,a odao ga je miris koji sam mu kupila jer me to zamolio.
I izdao ga je pomalo razgovor s mojim ocem.
Bila sam ljuta,bila sam ushiæena,bila sam nepobjediva i tako laka...
Tad sam bila list,maslaèkovo sjeme,bila sam zrno soli,bila sam èitav svijet,a opet bila sam kaplja mora na goloj koži.
Vrtlog.Zaljubljena u život i u to što nam on može podariti,što se sve može ostvariti i nekako,nekako bila sam življa jer sam bila
oborena s nogu.O takvom sam èovjeku maštala,o onome koji to može,mene,baš,mene osvojiti da ostanem bez daha...daha...a da ipak budem življa od života...ah,da!Življa od života.

Intro

Pronaðeni èovjek nisam ja,ne u ovom tekstualnom obliku,o sebi æu pisati kad æe za to biti vrijeme,sada pišem o njemu,o onome o kojem sam godinama ranije maštala.Nisam ga vidjela dugi vremenski period jer nije dolazio na otok,a onda,kad je stigao,po drugi put sam pronašla Pronaðenog Èovjeka.
Sve je ponovno bilo okrunjeno suncem,nekom novom istinom koja je bila pod pokrivaèem,pa se probudila,ustala i zablistala.
A ovaj se put,nisam libila biti ja.Nisam se ustruèavala reæi što mislim,što želim,èemu se nadam i koje su moje granice.
Stala sam na vrh prstiju da bi ga mogla zagrliti,ponovno sam se osjeæala kao djevojèica i smijala sam se i taj smijeh i dalje traje i traje...
On je èovjek od dva metra...

Moram vam nešto šapnuti,napokon sam ponovno srela èovjeka po kojem je nastao moj ciklus: Pronaðeni èovjek!
Ciklus je to koji je nastao prije više od pet godina.Tada sam bila neka sasvim druga ja,mala,slomljena,krhka,puna nada i vjere,ali odsutna,bila sam odsutna iz vlastitog života,jer živjela sam u nekim etapama,malo lijevo,malo desno,malo u sredini,ali nikad sto posto sebe,a onda,onda sam shvatila da sam sprema na sve i da je sve to što ja mogu i da ne trebam nièiju dozvolu.
Pa sam eto sada postala Daniela,ali Daniela koja je svoja sva.
Kažem što mislim,èinim što mislim,to sam ja,bez ijednog opravdanja,bez molbi,bez isprièavanja.
Ili me voliš ili ne,nemam vremena korigirati svoju osobnost samo zato da bi me netko prihvatio.
I da se vratimo na temu Pronaðeni èovjek je stigao,stigle su s njim i nove ideje i zamisli,najviše hrabrost.
Ni u jednom se trenutku nisam pitala jel ovo ispravno,nego sam èinila i išla glavom kroz zid,jer život je život,savršena prilika da èinimo ono što zamislimo,da se usudimo,a ne da ''gljivarimo''nikad nisam bila taj tip.
Moj je život èarobna kombinacija i svakog novog dana uèim se nositi s time.
Nikad nisam dopuštala samoj sebi biti samo obièna Daniela.
Ova Daniela je Daniela koja svakodnevno mijenja svijet i èini ljude sretnima.
To je moja svrha i cilj,ostaviti istinski traga u drugim ljudima,shvaæali to oni ili ne.
Ja shvaæam i ja znam.
Ostalo je ostalo,nebitno,sasvim nebitno....

Gdje nestaju ljudi,gdje nestaju njihove rijeèi,pjesme,ideje,zamisli,ushiti,gdje nestaje njihov zanos i let?!
Ništa ne nestaje,to je samo prikriveno lišæem tajne, lišæem neke nemoguænosti.
Nisam nestala,eto me,ovdje,tu sam,u sadašnjosti sam, ponovno sam otvorila svoj blog,svoj siguran prostor,mjesto koje me uvijek èeka,
gdje god fizièki uistinu bila uvijek imam svoj virutalni dom,tu imam sve pod kontrolom,sigurna sam i slobodna,zato se uvijek vraæam...
Danas je toèno godinu dana od kad sam upala u jednu malu zamku,koju sam doduše samoj sebi postavila,bio je to divan i uzbudljiv pad,pad dostojan Alise!
No u ovom trenutku,uspjela sam te prostrijeliti pogledom i našli smo se zajedno u jednoj balanosti,a u isti taj sat prije godinu dana mi smo zajedno bili u vrtlogu tijela.
Život je èudo,eto me tu,snažnija no ikad,s veæom vjerom u sebe i po stoti put stala sam na svoje noge i pobrisala prašinu i prljavštinu s ramena.
Tako to èine hrabri i snažni ljudi,ljudi koji prvenstveno vjeruju u sebe i u pravo na ljubav,pravo na sreæu i slobodu,pravo da su neèije sunce.

Nikada mi nije palo na um da bi moje srce nekome moglo poslužiti kao pokrivaè, a još manje kao tepih.
Nešto ne štima!
Što je to,što,ha da si toliko razmontiran pa da u meni tražiš okrajak?!
Nešto kao roba u Lidlu na akciji,hahaha, pokušao si dobiti više za manje?!
Smijeh!
Uistinu moram ti reæi da sam odavno digla svoju cijenu,
jer moje je srce sve što bi trebalo biti,
ispravno,
veliko,
nježno,
strastveno i
ono vidi, vjeruj mi ono
vidi,
njemu ne trebaju naoèale,
ono sve zna,
èak i kad ga moj um
bistri,
nasmije se,
ludo jedna,
ludo,
voljeti može samo onaj
koji je
ljubav.

U trenu kad sam uistinu osjetila,ma ne,shvatila da ti se više ne radujem,da me èiniš ranjenom,uzela sam svoje veliko,toplo srce i samo sam otišla.Tako to èine velike žene,one ne mole,ne traže,ne zahtjevaju,one shvaæaju da ili im je dato,samim time imaju,ili im nešto manjka,nešto im nije darovano,pa ponosno dignu glavu i odu,jer nisu ljudi stvari da ih se može posjedovati...

Ovo sam uvijek bila ja,ovo sam uvijek ja,ovo æe uvijek biti ja,ovo što je,ovo što pišem,tipkam,što njegujem poput djeteta.
Od skoka krajem studenog potrajala je dovoljno duga pauza,upravo do današnjeg dana,jer danas sam narisala toèku.
Veliku,lijepu,crnu,debeljuškastu,konkretnu toèku.
Možda bi za one s malo manje mašte trebala reæi da sam ne spalila,porušila,uništila most,veæ sam velikom,bijelom,èistom gumicom svoga srca
pobrisala greške iza sebe,zapravo nisu to greške,to su samo malo krive linije,oni nešto smjeliji æe reæi,ne,u životu to tako ne ide,ne možeš brisati ono iza sebe,a èarolija je u tome da me uopæe nije briga tko što kaže i tko u što vjeruje,bitno je ono u što ja sama vjerujem,bitno je ono što ja napišem,smislim,èemu se smijem i što živim,tako da,ako ja kažem da sam obrisala,obrisala sam,a milijardu ljudi može reæi nisi,i dalje,i dalje æu reæi:obrisala sam.
Zašto?!
Da se inatim?!
Ma ne,ne inatim se nikome,nièemu,jer to bi znaèilo da nemam istinsku vjeru,a ja je imam,imam vjeru u sebe,svoje biæe i svoje misli.
Znam da mi treba još mnogo puta pasti i ustati,ali to samo jaèa sve što sam.
I zato, danas je ponovno divan dan, dan ispunjen ljubavlju,a ona nas nas usmjerava na pravi put...

Valcer, plešem valcer od kad sam stigla s otoka, zaklapam oèi i prepuštam se melodiji.
Istrgla sam se naglo od tuðih oèekivanja ponovno, da bi zasjala, da bi bila ja.
I sve sam odluèila i uèinila preko noæi, doslovce i zaèepila usta svima oko sebe.
Lijepo je sada promatrati nebo, oblake, slova, rijeèi, dane, i znati, ponovno sam, ponovno veæa od same sebe,
radi same sebe.
Ponovno sam zablistala i kako je lijepo znati, to je samo poèetak...
Poèetak u kojem ti stižem u misao, u sadržaj, u dodir dlana, u titraj oka.
Mi smo mi sol, val, vitar i smiraj.
Mi smo oluje i bonace, mi sve smo ono o èemu se govori, a u to se ne utone,
ali mi tonemo, mi tonemo, mi tonemo...

Danas, danas je bio tako lipi dan, znala sam da æe biti poseban, ja mogu sve, znaš li?
Uistinu mogu, samo kad poželim i kad se dam.
Dakle danas sam te èula, doduše u pozadini, ali sam ipak èula tvoj glas, ma i više od toga,
jer rekli su mi da me spominješ èesto i preèesto i srce mi je stiglo u grlo.
I uopæe mi više nije bilo bitno što i kako, gdje i kad, samo sam bila sretna, najsretnija na svitu, na ovome svitu,
jer ti, ti, ti me nisi zaboravio, ti o meni misliš, govoriš i vjeruješ u mene, i nakon dosta vremena.
A sada, bome i sada, danas i ti si dobio znak, da ja isto tako mislim o tebi i da te sanjam, njegujem kao najkrhkiju biljèicu.
Ti si glavni zaèin mojoj hrabrosti i sada, sada mogu sve, samo budi tu i dalje budi tu, pretvori se u stalno bivanje za nas.
Za ovaj veliki, topli ljubavni balon od sreæe.

Od sjevera do juga postoje samo kilometri udaljenosti, èisto fizièki osjeæaj, samo ti dlan ne mogu dotaknuti,
ali zato se budim i idem spavati s osjeæajem uzbuðenja, radosti, mira, nježnosti.
Uhvatim se tokom dana kako se smiješim bez ikakvog opravdanog razloga i dok kuham ruèak i dok èinim kolaè.
Upravo zbog misli o tebi ništa mi nije problem, ništa mi nije teško, samo letim, a stopala su mi na tlu.
Èesto, tokom dana razgovaram s tobom u mislima, jako dobro znam što bi mi ti odgovorio i kako,
kad imam nedoumicu, pitam te u sebi i odgovor uvijek stigne.
Puštam da ova gustoæa osjeæaja natopljuje moje dane, tako je sjajan osjeæaj napokon voljeti nekoga tko to zaslužuje.
Voljeti nekoga tko mi ne dopušta da sumnjam u sebe, nekoga tko me uvijek potièe, nekoga tko mi daje, ništa ne traži,
a radosno uzima samo ono što sam mu spremna dati.
Voljela sam ranije, bila sam zanesena i luda, ali te su ljubavi od poèetka osuðene na propast, jer ja sam više davala, izgarala, poticala.
A ovo trajanje, ovo je nešto sasvim drugaèije, zrelije, mirnije.
Volim što mi nadopunjuješ reèenice, a i onda kad se nalazimo na suprotnim stranama nekih poimanja stvari, ti si jedini koji me
pokušava razumjeti, koji me istinski sasluša, to je rijetkost i meðu prijateljskim odnosima, a ovo, ovo je više no što sam se usudila sanjati.
Mi dolazimo iz dva tako razlièita svijeta, ali mi ih spajamo tako lako, i to me oduševljava.
S tobom nema drame, nema natezanja, nema ljubomore, ti uvijek pronaðeš pravu rijeè da me umiriš, ohrabriš, utješiš, razveseliš.
Ti mi daješ slobodu, ali me i èekaš dok se vraæam, a vraæam ti se jer si naš, bez fige u džepu.

Ti nikada nisi bio upitnik, nikada nisi bio neželjen, nikada o tebi nisam sumnjala,
tebe sam èesto željela, preèesto, pa i onda kad sam samo maštala o tome kako bi to bilo dotaknuti ti dlan,
kako bi to bilo poljubiti tvoj oèni kapak, kako bi to bilo da se tvoji veliki dlanovi uèvrste za moje bokove, nježno ali odluèno?!
I tako to nekako biva, kad o nekome mislimo, kad se predamo toj èežnji, ona se ostvari ako smo u njoj ustrajni dovoljno da dotakne to drugo biæe.
Onaj dan kad si me dotaknuo sve je postalo tako jasno i èisto, kao kad brisaèi na automobilu obrišu prljavo staklo.
Ti si mene svojom toplinom oèistio od svih sumnji, od svih loših ljudi i njihovih namjera.
S tobom sam se osjetila moænom i snažnom, i šaputao si mi svojim osmijesima, koliko me trebaš.
Tvoji doticaji nisu bili samo fizièka jasnoæa, oni su samo nadogradili sve ono što se izmeðu nas dvoje veæ odavno rodilo.
I ti si taj èovik od mora, soli, mareta, bure, juga, ti si svo moje vrime i nevrime, i sunce i oblak, toplina i hladnoæa, ti si mojih 155 koraka, toèno toliko.
Toèno toliko.
O tebi sanjam, u sebi te sanjam, u tebi živim i od tebe sebe nadživljujem, zbog tebe sam pomalo drska i odluèna, za tebe pišem stihove,
za tebe pišem tekstove bez poèetka i bez kraja, jer ne želim da zapoène ono što kraj nagovještava.
O tebi mi dolaze znakovi, tvoje me ime zapljusne u najbanalnijem trenutku, i ova je ljubav poput hostije èista, zbog tebe ne sumnjam u sebe, jer zbog tvog glasa ja sam još bolja, još luða, još više svoja.
A ti, ti me takvom voliš, kao što me nikada nijedan muškarac nije volio, i sada znam što ljubav uistinu je, èisto bivanje u tuðoj zjenici oka.
U tvojim oèima kestenja.
Znaš li, ha?!
Ma znam da ne znaš, koliko si mi se utkao u niti, koliko te pronalazim u glazbi, lišæu, koracima.
Nikada se još nisam osjeæala ovako lijepom i zadovoljnom sa sobom u nekome.
Ti me promatraš kao da sam posljednje ali i najveæe èudo, a ja te promatram kao sigurnu luku, ovdje, da, ovdje bi se napokon mogla usidriti,
ovdje bi mogla s tobom živjeti bez zapreka, prepreka, ogranièenja, jer ti, ti si moj jastuk, jorgan, moja najmanja i najveæa bol, moja najneobiènija zamisao,
moja strast i moje ludilo, moj mir, spokoj, moj dom i grob, moj grob...
U tebi i kroz tebe želim umrijeti, umrijeti za sve druge, a za tebe oživjeti i živjeti, zauvijek.

Danas sam se prvi put koristila javnim prijevozom od kad sam stigla gori, znam, jedan dio mene me vuèe da napišem doma, ali
drugi dio, ne, ne mogu to napisati, ne mogu jer otok i ja smo to, to jedno biæe, otok je moj dom,
pa ne zovu me uzalud moji boduli, bodulice, vole oni moju iskrenost, èistoæu, moju nepatvorenost i moju želju.
Zašto su me zavolili, kako oni kažu, zato što sam prva koja æe uskoèiti u svemu, triba li ovo? Daniela je tu! Triba li ono, Daniela je tu!
Zezam ih èesto, ha : da vam nima vaše purgerice, što bi vi? A? A, onda oni kažu, a nisi ti purgerica ti si naša bodulica, a meni srce bude puno, najpunije!
I nisam pisala o tome, nisam mogla, ne samo zato što sam plakala, a plakala sam u nedilju kad sam stala u trajektu i gledala kako se otišèe od obale,
i kad sam nabila sunèane naoèale, a suze su same klizile i klizile i klizile, nisu stale, a ja ih nisam niti brisala, samo sam gledala svoj otok i rekla mu, èekaj me, èekaj me, èekaj me!
Koja bol, veæa no od ijedne za nekom prošlom, propalom ljubavi!
A zapravo, koja sam ja velika, mala blesavica, pa ožujak je tu, iza ugla, ali, ali, ali...kad nešto ljubiš, kad neèemu pripadaš, pogotovo kad si ovako emotivan, smotan i veliki sanjar, sve ti se to uvijek èini tako grandioznim, ludim, velikim...ah!
Moj mi je otok dao sve, sve što sam ikada u životu željela i tražila, mir, strast, ljubav, tajanstvenost, snagu, spokoj.
Otok mi je izlijeèio rane, jer me prihvatio cijelu.
I obožavam što svi znaju moje ime, što mi kažu dojdi na kavu, dojdi na ruèak, dojdi, dojdi, dojdi.
Obožavam što mi prièaju svoje prièe, što me zagrle i što se sa mnom smiju, obožavam što smo svi potrebni jedni drugima i što opstajemo zajedno.
Volim što svi zajedno ispraæamo naše stare kad umru i što postoji ta posebna vrsta dostojanstva.
Volim što je na otoku još uvijek taj obièaj da u crkvu vode lijes, pa ga onda uz pjesmu svi isprate, jer, èovjeèe, pa zar to nije minimum, minimum poštovanja za onim koji je otišao?
Mi u velikom gradu kao da se jedva èekamo otarasiti tog lijesa, tog pogreba te muke, a ovdi, ovdi u ovom miru, kao da svi njeguju neèiji odlazak, svi se okupe, zapivaju, pozdrave, isprate i pojdu svojim kuæama, pa onda, onda, pomislim i ja tako želim pojti, jednog dana, ne onako brzinski dobar dan i doviðenja, i meni bi bilo drago i lipo, da mi ljudi dojdu, da mi kažu neku lipu riè, tipa: Daniela je bila svoja, niko ni zna š njon, ali imala je svoje biserje koje bi davala svima, pa èak i svinjama, jer uvik je želila da nahrani osmijehe!
Ja sam ovdi, ali nisam ovdi...ali sve je oke, sve je oke!

Još uvijek sam nesigurna u koraèanju ovim mojim ''starim'' a novim prostorom, još se moje tijelo navikava na moj vlastiti krevet,
ranije sam vjerovala kako tijelo iznimno dobro pamti, a u biti tijelo se samo izvrsno prilagoðava i zaboravlja, odbacuje ono što mu nije po volji.
Obje noæi koje sam dosad prespavala u gradu, obilovale su noænim morama, buðenju usred noæi i nekom nemiru.
Znam, još sasvim malo i to æe biti zaboravljeno.
Èitavo me vrijeme prate te duboke, smeðe oèi i još uvijek osjeæam vrelinu dodira njegove ruke, a u kriznim trenucima pustim si snimku našeg razgovora,
i on je oživljen, on se stvori ispred mene kao da je hologram, hologram koji stvara moja mašta, samoj sebi se nasmiješim i shvaæam da sam u tom trenutku glavna ja, nitko nema moæ nad snagom moga hira.
Sada se veæ mogu prisjetiti svakog dijela našeg razgovora, i najmanje pojedinosti, sada, stoga što ga ponovno želim sresti.
Sada jer slijedi išèekivanje.
Zanimljivo, u trenucima kada znamo da nam nešto slijedi, kroz to letimo, plovimo, žurimo, a onda, onda kad se završi,
tragamo za ostacima kojima se trebamo nahraniti, za komadiæima kruha koje bi bacili s balkona pticama.
I tako èovjek i sam kao da postane ptica, koja žudi za novim letom, za još jednim krugom, za još jednim zamahom krila...
Žudi biti ptica ljubavi, ljubavna ptica.