Danielaland : Svevremenski let

Nije to bilo jednom,na mnogo sam ti načina željela reći koliko si mi bitan i koliko je važno da si tu.Ne,ne da me voliš,niti da me poljubiš,samo sam ti pokušala prikazati da nisi bilo tko,ne,ne meni.
Moje su geste često bile grandiozne,pomalo otkačene i lude,u nekim sam trenutcima bila za tebe previše,ali,Bože,to se nije moglo spriječiti,nisam mogla te svoje emocije,to svoje biće umanjiti,morala sam biti odrješita,otkačena i možda,da možda tek sad vidim SVE,a s time se je teško nositi,ma znam,znam,znam sa mnom se svi teško nose.Moje topline otapaju led,ali donose plime,moje hladnoće zamrznu čitavo postojanje i zapravo,tek sad jasno vidim,koliko god dajem,da je to davanje u tvojim očima zahtjevanje,a nije.
Ne želim da se slomiš samo zato da bi mene sastavio.
Ne želim tvoj strah na svom dlanu,ne jer se ne bi znala nositi s njime,jer on bi bio tvoja predaja,a ti,ti moraš kao i do sada biti moj dobročinitelj,moj pokrovitelj i onaj koji si je zamislio i umislio da će me moći preusmjeriti,ali dragi moj,od mene moraš dići ruke...sa mnom se samo mogu nositi ja!

Ne znam koje je tvoje vrijeme,vjerojatno nismo usklađeni,no to nije nimalo čudno,ionako moje je vrijeme odavno neodređeno,
stoga me i dan danas zamijenjuju,misle da sam mlađa,ili nekako pomalo bezvremenska,nije to meni ništa wow,ono super,
jer ruku na srce,ni sama ne znam koliko imam godina,zato tvrdoglavo svima kažem tu godinu rođenja,jer mi ne znači ništa,
meni ne,možda drugima da,ali meni je to smiješan broj i nije moj,zapravo nije.
No vratimo se na tebe i to što ti meni značiš?!
To je tako simpatično i slatko,zaljubljenost traje neko vrijeme,a onda ono što ostane ili je ili nije,no moj karakter takav kakav je ne nudi
previše,jer moje su zaljubljenosti površne,zanesem se,pišem o tome,doživim,proživim i šmugnem.
Iskrena sam,još me nijedan muškarac nije oborio s nogu,ne,ne onako,i niti to priželjkujem,niti o tome sanjarim.
Moji su snovi drugačije vrste,želim oploviti svijet jedrilicom,želim se smijati svaki dan i želim biti kao što sam i sada slobodna.
Ne,za mene nisu krpe,mop,prašnjave police,umrljani parketi,djeca u krevetićima,muškarac koji me grli.
To su snovi za neke druge žene,a ja nisam,niti ću ikada biti ta.
I zato,budi miran i slobodan,jer ja to još više od tebe trebam,samo zato,zato sam ti zanimljiva,jer,pa jer te ne trebam!

1

U riječima se skriva ta tajna kojoj smo odani odavno,jednom,samo jednom ili možda mnogo puta,zar je to bitno?
Ne pamte se sve scene,niti sitnice,no pamti se osjećaj koji je odjednom,niotkud nadošao i spustio se nad nama poput proljetne kiše.
Nježan i neočekivan,ozbiljan i odlučan,a opet prolazan.
Doduše,sve je u životu prolazno,kao što su i naše misli,a njima mi oblikujemo dane.
I zato,zato sam te srela,ne samo stoga što sam sama imala silnu potrebu upoznati nekoga tko će mi biti poput kaputa,zaštita od vjetra i divljine,već jer si me nesvjesno načinio živom,živom u koracima i mislima,slutnjama i žudnjama.
Ništa se ne odvija slučajno,sve su to impulsi koji su prikupljeni od naših najdubljih maštanja i želja.
I onda pljus na površinu,kao da nas je iskašljalo veliko,modro nebo na određeni teritorij.
A onda ga mi načinimo našim,jer shvatimo da smo tu.
A zar bismo mogli biti negdje drugdje,ha?
Pitam tebe,pitam sebe!

2

Kao šalica vruće kave,takav mi je osjećaj kada o tebi mislim,
znam da bi mi lako ugrijao dlanove,pobudio u meni vatru i snagu,sasvim je lako znaš,dopustiti si vjerovati nepoznatom licu,jer o njemu još ništa ne znam,još me ništa nije razočaralo,još nisam vidjela prljavu robu,ožiljke po tijelu ili ružne navike.
Sasvim je lako maštati i zanjeti se.
To,to me zapravo i čini živom,taj uzlet,ta nada,ta vjera da sam pronašla nešto što je već nastalo ne samo u meni,već u nama,a sad se eto,upravo ovog trena prikazuje i daje,tu na dlanu.
I tebi i meni,znaš?!
Ne postoji u tom trenutku samo jedno biće,u pogledu se sjedinjuju dvoje,no na svakome je da načini od toga najbolje što zna i može...ah,što može!
Iluzija,opijum,,erotika,ma sve na svijetu se stislo u to,to nepoznato lice,tvoje,moje...nečije tada...

(roman u nastajanju)

Još uvijek sam u šoku,ova dva luđaka,manijaka,dva totalno nepredvidiva i buntovna lika,tek sad shvaćam
pa oni su oboje pokupili najgore od mene,da je bar najbolje?! Ooo,koje li sreće?!
No,nema veze,nema veze!
Dala sam im slobodnu volju,dala sam im svoje prste,svoje jagodice koje imaju pravo tipkati po tastaturi,
mom dragom srebrnom Hp-u! Moj najmiliji laptopić!
Uh,oprostite,krenula sam u krivom smjeru,ali i autor nekad skrene s puta,i njemu se može dogoditi da završi u nekakvom potoku?!
Nekakvoj jami!
Ha,ha,ha!
Ma nema veze,ova je autorica poludjela skroz!
Skroz na skroz.
I sanjam te svoje likove.
Noćas su mi kuhali kavu,budili me,plazili jezike,uistinu su me maltretirali.
A to je što?!
Znate li zašto?!
Zato što sam na dan,dva,odustala od njih!
Nisam im dopuštala da me obuzmu,da budu sasvim moji,da me grle,da me uspavljuju,da s njima činim sve.
A likovi,likovi su egocentrični,znali vi dragi moji čitatelji ili ne!
Oni vam ne podnose ignoranciju!
Ne,ne!
I onda,kad vi zaklopite laptop,kad izbjegavate slova,oni skroz na skroz podivljaju,na kraju krajeva,oni vam žele dati priču,svoju priču!
I onda počinje suptilno nametanje,ali haha,mene to ne smeta,to sam čekala,autorica je bila uspavana ljepotica koju je princ samo trebao poljubiti,
a evo,ovo dvoje luđaka,ne da me ljube,oni me štipaju,rastežu,bude,ne dopuštaju mi mi miran san...
Dobro,dobro,dobro!
Idem se probuditi!

(roman u nastajanju)

Wtf?
Što je ovo,koji je ovo vrag? (autorica se umalo neprimjereno oglasila,ali je ipak zadržala jezik za zubima!)
Likovi su se našli u limbu,zamislite,znam da možete:
u stanu broj 1 vlada ovakva slika:on sjedi za stolom,bezbroj limenki od piva,praznih...drži se za glavu!Vegetira!
(this is short one)
stan broj 2
Ona,gola leži u naručju drugog tipa,alooo,drugog tipa!
Koji vrag? Kako to? Gdje ga je našla,nije me bilo nešto manje od 24sata?
Samo 24 sata sam ih pustila bez kontrole?
Koja šteta,koji kaos,koji dar mar!
Samo nam još fali seks bez zaštite i odustat ću od ovog romana,stvarno hoću!
Sve što autorica ne bi napravila,ova moja likica čini na kvadrat!
Valjda da me izludi jer znamo kome matka nije išla!
Đisss,što ću sad?!
A ni kavu još nisam popila.
Metla,usisavač,gumica za brisanje i korektor,svi mogući alati će mi biti potrebni za uvođenje ponovnog reda.
Što sam tražila,to sam i dobila!

(roman u nastajanju)


Ti spavaš u zjeni njenog oka,kosa joj je razasuta na jastuku,drugi jastuk drži čvrsto uza se,to tebe traži,to se ona tebi nada,podsvjesno,
iako ona te se odrekla,ona se svjesno tebi više ne nada,zapravo napravila je veliki odmah,ona misli,da ako ti da neki znak,signal,
da će to biti totalno kontrapoduktivno,jer ti si što si.
I zato se večeras odlučila otputovati.
Misli,treba,smatra da će joj to pomoći!
Jesi smotan! To ti moram reći, ti kao moj lik,baš ništa ne poduzimaš,a upozoravam te,neće to ispasti najbolje za tebe,
ne zato što ja to pišem,nego zato što poznajem svoj lik,kao što poznajem tebe,tako i nju!
Ne,ovo će nas ponovno udaljiti od ljubavne priče,ovo će biti veliki disbalans,vidiš?!
Čak ni intuintivno ni jedno od vas dvoje me ne prekida,jao,jadna ja!
Što ću ja?!
Kako da gradim,sagrađujem,napredujem kad mi vi ne pomažete?!
Onda ću morati po svom,ali ako ste vi inertni,onda vam tek slijedi kaos da vas potaknem!
Neka pakao započne....Daniela će!
Ha,ha,ha!
Pa vi budite samo likovi!

(ulomak iz romana u nastajanju)

Sve miriše po bademu,njen omiljeni miris,nešto novije izdanje njenog omiljenog sredstva za pranje podova,prije je to bio miris đurđica,al od kad je izašao badem,zaludila se s njim.
Čini se da bi se uskoro mogla i kupati u tom mirisu,no nećemo joj davati takve ideje.Samo je promatram pa vam prepričavam,taj moj lik je stvarno sišao s uma,znam,odmahujete rukom,pa ti si autor,iskontroliraj ti to,učini je po svojim zamislima,ali vi ste pomalo ludi!Kakva bi korist bila od toga,onda bi to bio samo lik koji nema svoju slobodnu volju,živimo u 21stoljeću,danas i likovi u knjizi moraju imati neka svoja prava.Kakva,ni sama nisam sigurna,ne znam,ali ja ću biti ona,prva koja će dati svojim likovima slobodnu volju.
Slobodicu,pa nek nastane kuršlus,kuršlus!
Živjela anarhija.
Kakvo će ovo biti tekstualno tijelo,djelo,ne znam ni sama,čini se povijesno,baš takvo,kad likovi preuzmu kontrolu nad autorom.
Pih,ako može umjetna inteligencija zamijeniti ljude,mogu valjda i likovi stvarati autore.

(roman u nastajanju...)
Kuc-kuc!
Ja sam,vaša Stvoriteljica!
Da,da,vama pričam!
Ne dajte se smesti,vas dvoje,svatko u svom kutu,kao posvađana djeca u vrtiću.
Samo što se vi ne svađate oko igračaka,oko toga čije je što i tko će se s čime igrati.
Vi ste sada ''odrasli'' pa su trikovi puno veći,vidite vi ste postali vlastite igračke.Igračke koje imaju dosta velik ulog.
I tko izgubi,gubi sve,skoro sve,zapravo prvenstveno na određeni period zdrav razum,a može izgubiti i buduće godine,svoje tijelo,svoje nagone,strasti...da,da ulozi su veliki,jer kad postaneš svoja,a tuđa igračka uz to u paketu dobiješ i poneku traumu.
Dakle,halo,vas dvoje! Sredite se,inače ćemo morati peglati traume,a to je,to je vjerujte mi poprilično zahtjevno!
Nije tu dovoljno klasično glačalo,pa čak niti ono parno,nema te destilirane vode koja će spasiti gužv.
Iskreno,ni ja kao pisac ne znam koliko će mi godina trebati da ispravim sve te nepravde,uvrede,nemoralna ponašanja.
Čak ni ja! Nije da imam čarobni štapić,doduše imam,ali trudim se biti ispravna,životna,a ne da mi samo ostanete fiktivni likovi s kojima nemam nikakve veze,ja vas dvoje zapravo jako volim,postali ste dio mene,lijeva i desna ruka,rukavi,orukavlje,ma šta ti ja znam što sve ne?
I što ćemo sad?!
Ne znam, moram malo odmoriti,nemojte uprskati stvar dok nisam nad tipkovnicom,nemojte se poubijati ili mi upropastiti roman...i prestanite se duriti,preuzmite bar nekakvu odgovornost,pa ne mogu sve ja,samo ja!

(roman u nastajanju)


Učinila sam sve što je bilo u mojoj ženskoj moći,sad s odmakom mislim da nisam naučila ništa, čini se da kao žena kiksam.
Povrijedio me,povrijedio me jer sumnja u svaki moj korak.
Ako se nasmiješim bilo kojem drugom muškracu-koketiram,ako sam hladna,onda ispadnem nezainteresirana,nimalo društvena,hladna,žena koja misli da je bolja od svih.
Već mi je dosta svih tih gluparija,svih tih djetinjarija,nisam mu mama,nisam odgajatelj!
A on,on iako me toliko voli,znam to,osjećam,on nikad nije pokazao manjak ljubavi,ali manjak sigurnosti,sposobnosti,manjak suverenosti,to je.
I oprostila bih mu to,oprostila jer nije to samo njegova krivica,ali ne,nikako mu ne mogu oprostiti taj napad na mene,bez ikakvog opravdanja.
Moj zglob je plav danima,ne,nije mi učinio ništa loše,ništa zlo,moja je koža krhka i delikatna i pamti sve.
Ostala je modrica.
Mene boli što me udario u dno bića,a tamo rane ne zacjeljuju!
Tamo se samo otvori bezdan...
Žao mi je,žao mi je što sebi oduzima nadu.
A ja mu je niti mogu,niti mu je želim dati.

Dok ti misli tonu u san,jesam li tvoja posljednja misao?
Misliš li na mene kao što svećenik misli na posljednju i prvu jutarnju molitvu?
Misliš li na mene kao što pekar misli na svoj prvi jutarnji kruh? Jesam li tvoja duhovna i fizička hrana?!Ili sam samo tvoj hir,nešto što bi zgrabio,ugrabio,iskoristio,pa odbacio kao što se baca omot najskuplje igračke?! Ha?!
Smiješno je misliti o tvojim mislima,a opet,ne mislimo li svi samo te misli,ne jurcamo li za njima,što je,što nije,što ću,što ne?Misliš li na mene kad si daleko od mene i kad znaš da sam sama?Misliš li da ćemo se ikada ponovno sresti?!
Ne,ti ne misliš,ne misliš,ne misliš...tebi su moje misli strane,tvoje su već smislile sve,u njima nema ni mene,ni tebe,ni nas...

(ulomak iz romana u nastajanju)


Tog si dana bila nejasna,činilo se da si poput ptića koje je ispalo iz gnijezda,još nije naučilo letjeti pa je mahnito udaralo krilcima.
Tako sam te jako želio zagrliti,nasloniti na svoja prsa,udahnuti miris tvoje kose. Spasiti te.
Nisam to učinio,sa vremenom ću tek osvijestiti koliko toga nisam učinio,sad sam se tek počeo razumijevati.
Dok sam promatrao jutarnje nebo,obzor,palo mi je na um da si možda poslana na moju adresu,da bih bolje upoznao i shvatio samoga sebe,
jer istina je da ranije nisam imao taj poriv,nitko me nije gurnuo preko ruba,a ti jesi,jesi,ni trepnula nisi,mislio sam da si puna sebe,da to činiš da me razvališ,
znaš ono,da me osvojiš,pridobiješ,iskoristiš,ostaviš,a onda,onda nakon nekog vremena koje sam proveo u svojoj muškoj špilji,kad sam uistinu stavio ego sa strane,
kad sam počeo analizirati,shvatio sam da sam sve,baš sve tvoje korake,tvoje slučajne dodire,tvoje nježnosti percipirao iz ega,a ne iz srca.
Mislio sam da me želiš zavesti.Da!
Ni u jednom jedinom trenutku nije mi palo na um da bi me ti mogla zapravo voljeti,voljeti toliko i tako da je dovoljno da sam živ,
živ!a da ti ne poklonim ništa,niti da budem sveprisutan.
Koja čudna zamisao?Čudna,čudna baš!
A eto sada,sada mogu samo sve te tvoje tragove pratiti,čitati ih,bilježiti i spajati,kao kad dijete prolazi labirintom,ali ovaj put,predosjećam,ovaj put to je životni labirint,
moje najveće dostignuće,iako bilo bi tako žalosno reći da nisam sreo ljepše,bolje,uspiješnije od tebe,a opet,a opet,a opet istina je da nitko nije tako čudesan kao ti,da me nitko ne nadahnjuje poput tebe,ničija me mašta toliko ne miluje,a onda me toliko raspali,ti si moja sol i moj papar.
I sjetio sam se kako si sama jednom prilikom rekla:uvijek postoji netko bolji od nas,uvijek,zato treba biti autentičan,tada si mi bila smiješna,bedasta,luckasta,koje parole!
Ali sada,sad tek shvaćam koliko si uistinu nogama na zemlji.
Tebe se ne može kupiti,ne može prodati,ali i ono čega si sama svijesna,ali si skromna:tebe se ne može zamijeniti.
Jer ovdje gdje sam sada,a čini mi se da sam u čistilištu koje sam stvorio sam,za tebe se držim i pružam ti dlan,iako ti negdje tamo spavaš,razasute kose...mirišeš na moje snove,i čini se da ti počinjem pripadati svjesno,iako ti to niti ne slutiš...jer ti o ničemu pretjerano ne misliš,kad srcem gledaš!

(ulomak iz romana u nastajanju)

Odjednom sam se trgnuo,ne znam koliko sam plovio i gdje sam bio,znam samo da sam se izgubio u njoj,buncao sam,pričao sam poluglasno,toga,toga se sjećam!
Mislio sam da sam poludio,i umalo sam si to i dopustio.Predao sam se vrtlogu koji me raznosio i udarao po oštricama emocija,jer do nje ne postoji laki put.
Ta me spoznaja zapravo ojačala,shvatio sam gdje sam pogriješio,sve što sam činio,činio sam bez razmišljanja,sumanuto,sa visoka,kao da sam njeno božanstvo i kao da ne postoji ijedna druga mogućnost,ona je moja,al nek joj ne padne na um da sam ja njen.Nek zna da mogu pripadati bilo kojoj,bilo kada,kada me volja.
I onda sam se durio,jer se povukla u svoju ljušturu,a zapravo je čitavo vrijeme bila na mom dlanu,ranjena,krhka i nježna,ali i hrabra.Hrabra jer mi se oduprijela olako predati i dati,samo zato što sam to zahtjevao.
Prisjećao sam se u ovoj tišini kojoj ne poznajem pravu vremensku duljinu našeg prvog susreta,njenih očiju punih iskrica,kao da su krijesnice u njima,kao da plešu i osvjetljavaju put,silno sam želio da su one takve zbog mene,već i u tom prvom,kratkom susretu.
Te oči više nisam mogao zaboraviti,i bio sam ljubomoran,ljubomoran na onoga koji je imao takvu moć,moć da joj zbog njega tako osjaje oči.
Tko je on dovraga,tko?!

(ulomak iz romana u nastajanju...)

(On sjedi u dnevnom boravku,zaboravio je upaliti tv,radio,mobitel mu već četvrti dan za redom nije na punjenju,kuhinja mu je uredna i čista,
krevet namješten,jer on se pretvorio u kip.U istim je hlačama i majici,modre boje.Zuri u jednu točku i razmišlja,razmišlja toliko da bi mu se glava mogla raspuknuti,
raspuknuti poput lubenice ako je baciš s desetog kata na beton,ali on ne živi na desetom katu.
No mogao bi skočiti,dovoljno je da izađe van,da pohita do prvog vijadukta.
Ali on to neće učiniti,to ću vam odmah reći.Nikad nije razmišljao o samoubojstvu,on je prije čovjek koji se bori za život,no o tome ćemo neki drugi put,sada nije ni vrijeme ni mjesto za to.Da nastavimo,on sada sjedi i to sada je već prošlo nekoliko puta,to sada je već i prošlost i sadašnjost,a kako se čini biti će i budućnost.Njega treba dobro protresti za ramena,ali nje nema,ona ga neće protresti za ramena,neće ga niti poljubiti,niti izazvati da iskorači iz svoje sigurne zone.Tako je to kad je otjeraš,kad si ponosan,kad srce staviš pod anesteziju-misliš to je privremeno,a onda se to otegne,odulji i srce završi u komi.Što ćemo s njim,nitko nema pojma.Morati ćemo ga pustiti da se prisjeća...da se prisjeti dovoljno da se povrati u život,da se trgne,da sam sebi podari šamar,pljusku,trisku i da ponovno bude živ.)

(Ulomak iz romana u nastajanju)

Nisam ni trepnuo dok si otišla,nisi uopće podigla glas,dok sam sam bio sasvim ljut,razočaran,bijesan,povrijeđen,bio sam čitav spektar živih boja,crvena,narančasta,žuta,kao chili i kao rajčica,bijesan kao Ris kako to znamo reći.
Nisi mi učinila ništa,samo si me izazvala,uvijek me izazivaš,tebi je to kao neka vrsta nevine igre,zabave,al ti to stalno činiš s ljudima,možda sam se osjetio uvrijeđen jer sam shvatio kako za tebe uopće nisam poseban,ili možda je ispravnije reći posebniji od drugih.Kad sam te konfrontirao s tom činjenicom,ti si sjela na pod,uhvatila si se za koljena i počela si se grleno smijati.
Nisi mi odgovorila,ti često ne želiš,jednostavno ne želiš odgovoriti na ono što ti ne odgovara,a ja ti postavljam pitanja na pedeset različitih načina,ne bih li upecao odgovor na ono što mi je bitno da znam,što ja više inzistiram,ti se više povlačiš,tako se udaljavamo.
Žao mi je što sam te uhvatio za zapešće,naglo te povukao s poda, da ustaneš i istjerao te van.
Kad sam te pustio,vidio sam kako je ostao ružičast trag.
Nisi pokazala nikakvo iznenađenje,nikakvo čuđenje,nikakva tuga ti nije prešla preko lica,nisi se protivila,
dapače ustala si,dopustila si da te vučem,i sa smiješkom na licu izašla van,nisi se osvrnula.
Čuo sam tvoje potpetice po stepenicama,i promatrao te kroz špijunku dok si zašla za ugao hodnika.
Stajao sam sat vremena pred zatvorenim vratima kao lav u kavezu,čekao sam da se vratiš,želio sam da me moliš,želio sam da mi se ispričaš.
No zbog čega da mi se ispričaš? Zbog toga što si ti,ti,takva.Što se ne zamaraš što će muškarac htjeti od tebe?
I da daješ koliko si spremna dati.Možda me to ljuti,ta tvoja samouvjerenost.
Ti se uvijek ponašaš kao da si bezbrižna,ne brineš se hoću li te ja ili netko drugi povrijediti.
Živcira me ta tvoja nedodirljiva sigurnost i čini se da te baš zbog toga pokušavam namjerno dovesti do ludila.
Što se više odupireš,to ja više trebam mali dokaz tvoje slabosti.
Sad kad od tebe nema ni riječi više,osjećam se prazno i zbunjeno.
U jednom trenutku te pokušavam zaboraviti,u drugom mi dođe da te nazovem,da ti čujem glas,samo da ti čujem dah,a opet ne želim da vidiš da sam slab.
Uloge su krivo podijeljene.Sasvim krivo.
Ne bi ti to priznao i neću ti to priznati.

Nije baš sasvim lako,ali moram si priznati da me ne vidiš.
Ne vidiš ti moje nijanse,za tebe sam pomalo robusna i energična.
Sve to tebe pomalo plaši,a ja,uistinu nemam više vremena biti manja,umanjena samo zato da bi nekome odgovarala.
Dajem ti ruku,uhvati je,ili nemoj!
Ali nemoj je uhvatiti jer ti je žao,ili jer misliš da neću moći podnjeti bol.
Podnosila sam mnogo veće gubitke od toga hoće li me ili ne,jedan muškarac prigrliti.
Gledala sam smrtima u oči,njegovala bolesne,brisala krv,iako sam nakon toga povratila i bila sam ustrašena.
Nikad si nisam dopustila suzu,nikad pred ljudima koje sam morala otpratiti,otpremiti,ispratiti tamo negdje,gdje je negdje.
I zato,ne trebam sažaljenje,obzir,nadu,ne trebam ništa.
Ništa.
Jer imam u sebi sve,uistinu imam,iako bi se rado sklupčala u nečije krilo i samo spavala,spavala,spavala danima,da odmorim od svih strahova,tuga i moranja.
Samo bi spavala,kao nedonošće u zagrljaju koji je čist,topao i barem na trenutak moj...barem na trenutak...i da bez osude poljubi moje zapešće,da znam da nisam sama,sama u ovom vrtlogu ludila koje me obuzima,koje me obuzelo,još dok sam bila dite...malena šašavica i slatkica,ona koja je znala reći ne.

Tebe treba dobro protresti
Uhvatiti te za ramena
Pogledati te duboko u oči i reći ti
Jasno i Glasno
Da si moj doručak,ručak,večera
Moja zakuska
Moja hrana i snack
Moje buđenje usred noći
Moje posezanje rukom
Moj si jastuk i pokrivač
Moja lucidnost
Moje si ime i moja izgubljenost
Moje si more i more i more
Moje more u kojem nestajem i jesam
More koje me vidi
ali ipak tebe treba uhvatiti za ramena
i dobro te protresti, protresti da povjeruješ
i
da ugledaš sebe u meni

Ositiš li ti to?
To što sam ti poslala,ha?
Male,slatke lahore
I tko se na taj način penje bolje od mene?
Na nevidljive stapke!
Stapke tjelesnosti
Svijet izniče iz glave
Sve misao stvara
I tebe sam stvorila
I tvoje ruke
Dlanove
Tvoje strasti
Strahove
Ludosti
To što me mrziš
Pa sam ti ipak draga
Pa me
Želiš
Luduješ za mnom
Pa bi me sakrio od sebe
Od svijeta
Uglavnom od Sebe
Jer ti si svoj Svijet
Pa mi na tren želiš reći
Onda odustaneš
Ljut si i ozbiljan
Pa lucidan i razdragan
Ti mene voliš
Ali me uopće ne voliš
Želiš biti sam
A zatim me jako trebaš
Jako jako
Pa me sanjaš i diraš (u mislima samo)
Žudiš za mnom
Ti žudiš,ali othrvati ćeš se svemu tome
Jer meni se moraš othrvati
Ima boljih
Ima boljih
Ima boljih
Ni one me nisu začarale
Kažeš samome sebi!
Što to bi?
Što to bi?
Ništa, ništa!
I ostaje praznina
Zapravo ona nastaje
Širi se unutar punine
Oksimoron
To je i to ja tebi jesam
Oksimoron ove čudesne
Neprilagođene
Porculanske
Ljubavi

Abrakadabra
U tami sam,u svjetlu,u noći i danu.

Smijeh...

Muškarci su minus na magnetu,žene plus.
Ako se umanjim,biti ću bitnija,važnija,jer ti si lovac,a ja lovina.
Tako to biologija nalaže,a ja,ja sam toliko dalje od tih zakona miša i mačke,od glume i sceniranja,
tako daleko da ću zauvijek biti sama.
I ne plašim se samoće,dapače ja sam samoj sebi sasvim ugodno društvance.
I nije li lijepo jutrom se probuditi i osjetiti da si sretan sa sobom ha?
Nasmijem se samoj sebi bar dvadeset puta dnevno, i obgrlim se, ja sam samoj sebi ljubav života,
jer ti,ti ako uopće postojiš i jesi,ne znam,nemam pojma kako bi uopće mogao rukovati sa mnom.
Nema tu uputa kao kad kupuješ pokućstvo,da,zaboravila sam reći da sam čitavi Svemir,ne dodatak...
Ah,ah,ah,sorry,moja greška...

Pitam se sjetiš li me se tamo negdje na kraju svijeta,tamo negdje u svojoj utvrdi u kojoj bilježiš svoje dane,
vidim te kako koračaš,ponekad pomislim kao da su to koraci ponosnog lava.
O čemu misliš tamo daleko,na dovoljnoj udaljenosti od moga staklenog srca?
Misliš li ove moje misli,možda ih ja zato tako jasno i ispisujem,slovo po slovo,interpukcijski znak,pa čak i prazninu.
Sitno,nježno negledanje u tastaturu laptopa,jer već znam sve simbole i žmirečki.
Poznaješ li ti mene tako i žmirečki?
Što sam ti to namijenila,koju sam ti ulogu dodijelila?
Smiješ li se,imaš li bistar i jasan pogled,jesi li smiren ili uzbuđen?
Promatraš li ljude,ptice,zvijezde,dnevno ili noćno nebo?
Sjetiš li me se ponekad dok grad spava,dok rijetku tišinu obori s nogu poneki pijanac,stranac,lutalica?
Pitaš li se ti kao što se pitam i ja? Ili je to već za tebe svršena stvar.
Nešto što si spremio u ladicu koju nikada više nećeš otvoriti?
Čuješ li me kad ti šapućem pred san i o čemu ti ja to pričam?
Pričam li tebi ili sebi,ili u nigdnjinu?
Čuješ li moj glas dok čuješ samoga sebe?

U svim mojim prošlim tekstualnim oblicima,nikada te nisam tako nazivala,to je stoga što to još nisam bila zamislila,
ta me fraza nije dovoljno snažno dotakla,nije mi se uvukla pod kožu,nije tekla mojim venama poput krvi,bila je tek nešto
usput,nešto sa strane,nešto kraj čega sam prolazila tisuću i jedan put,ali se nisam zaustavila,nisam,ne.
Često nam se dogodi da prolazimo tako pored nekih očiju,nečije kose,nečijih kostiju,nečijeg obličja,a da ni ne zamjetimo
taj jedan svijet,ni ne zapitamo se što se sve u njemu krije.
Hmmm, i sama to činim,nesvjesno češće.
A onda jednog dana,odjednom kao da prstima prođemo preko tipke prekidača i hop,upali se svjetlo,a nekad se i ugasi,pa zavlada mrak,
ovisi,to već ovisi o tim drugim očima,jer kad se dovoljno duboko zagledaš u njih,one oslikaju ono što mogu dati.
Dan ili noć.
I tako sam ti posvetila ovu frazu,nekako je to došlo sasvim nenadano,kao što i ti uvijek tako nekako dolaziš,pa odlaziš,
a zapravo je najčudnije od svega što nikad zapravo nisi otišao.
Da bi netko bio tu,puno je više potrebnije od koraka,glasa,slučajnog dodira,ili zagrljaja.
Potrebno je zasaditi sjeme u umu i srcu i duši,pa onda ako je sjeme zdravo,iz njega niče dan po dan jedna nova grančica,
a na njoj list po list,čitava jedna krošnja,krošnja života,krošnja života unutar života,krošnja unutar krošnje,ti unutar mene,
i kako bi onda bilo bitno vidjeti te,dotaknuti ili osjetiti tvoj miris,kako bi to bilo bitnije,snažnije od ovoga što je?!
Dodir može uzmanjkati,miris nestati,vid se zamutiti,ali živjeti u srži nečijeg života,biti život sam,to je pobjeda,Mon Cheri!
Od te se pobjede i jedino te,istinski budi i živi Mon Cheri,Mon Cheri,Mon Cheri...

Kad sve utihne,kad se prolaznici uvuku u svoje majušne nastambe,u ta svoja četiri zida,bez obzira imaju li tristo kvadrata ili petnaest uvijek se nađu pred zidom.Uvijek.Odijeljenje od svega za što su potrebni koraci,pitanje koraka,par,ili nepar,ali koračanje je to koje daje mogućnosti.
Ove zablude od kvadrata su samo odgađanje ili ubrzanje,kako god to želite nazvati,ali to je činjenica.Tu gdje se svi skrivamo,pomalo lažan osjećaj u koji volimo uroniti,a duša,a srce,a mi u cijelini,mi smo na pladnju,samo je naše fizičko otklonjeno od te velike gozbe od koje ne možemo sebe ukloniti,pa onda jednom kad istinski iskoračimo van,ali svjesno,onda više ništa nije nemoguće,jer smo shvatili,napokon jesmo,kolika je svemoć i nemoć istovremeno u nama.
A to daje forcu,biti do kraja to...
I onda više ne trebaju brave,ključevi,zakloni,kad shvatiš da ta sva tjelesnost nije bitna,već sadržaj.
A ako ga nemaš,to će ti najbolje otkriti tvoj strah. Tu smo svi manje više svi isti,ali naše reakcije na to nisu.
Reakcije.

Sve što je,pitanje je srca,od buđenja do razbuđivanja,od snivanja do sanjanja.
Od tapkanja bosim nogama po hladnim pločicama,do uvlačenja stopala u papuče.
Tako plastično,a zapravo ako to počinješ zamjećivati,tvoj se život više nikada neće smatrati nizom dosadnih repeticija.
Onda počinješ osjećati to što je,jer počinje svaki put kad podigneš očne rolete.
I što ćemo sada?
Biti sve što možemo,ili ćemo živjeti jučerašnju reprizu?
Odaberi,odaberi,odaberi...

Odjednom sam te uhvatila u trenutku i nimalo nisam dvojila,ne dvojim kad su emocije u pitanju,
ti si pomalo dalek,hladan i nedorečen,no znam,to nije zbog mene,nikad to nije bilo zbog mene,to je jer je,jer si živio svoj život.
Kao što i ja živim svoj.Ti si poput velike planine konkretan,snažan,postojan,svjestan sebe i promatraš me i ispituješ i ne vjeruješ mi,a meni je to,meni je to najuzbudljivija stvar na svijetu,jer nikad nisam voljela ljude bez duše,bez obzira,bez manira.
Zapravo čitava je ova stvar,stvar našeg suodnosa toliko nježna i krhka,jer niti ti,a niti ja ne pružamo okove,ne,ne!Ne,ne!
Zapravo ti sve promatraš,a ja sve vidim.
Ti u moje dlanove slijevaš vodu,a ja je pijem.
I ništa tu nije bezobrazno,prljavo,ružno,izmanipulirano,već jednostavno je.
I ljepota je u tome što nema zahtjeva i prohtjeva,osim,ah,možda toga,s moje strane da se popnem na vrh prstiju i da te zagrlim,
jer to je,što je,izraz naklonosti srca,a za srce straha nema,čak ni kad mu podare pljusku!

Moje su tajne uvijek bile pomalo javne,sve se moglo vidjeti,sve se odigravalo na tanjuru dana,često je to bio sjajno serviran ručak za one koji nisu bili gladni,tako da oni tu ljepotu hrane koja hrani dušu nisu mogli niti zamjetiti.Kako bi prascima bio ukusan kavijar?
Neka njima kržljalost duha,aleluja!
No to je moja sposobnost,moja ludost i moja hrabrost,što ne kalkuliram već jesam,to što jesam.Jednom davno moj supisac Majetić je rekao: ti si Sve!I on me uvijek zove Sve.
Nema tu trunke reklamiranja ili nuđenja,moje je samo da potaknem ljude da se usude biti oni,takvi kakvi jesu.Naime što?!Život vam servira podgrijano jelo iz kantine,na vama je kako ćete to prihvatiti.Hoćete li pristati na poluživot ili na život od kojeg morate uzeti sve.
I imate pravo uzeti sve,i othrvati se više uloge nemogućnosti,pa to su vam ugradili od kad ste bili bebe...

Neku sam noć zakasnila na zadnji trajekt,bila sam toga svjesna,zapravo možda bih mogla reći da sam to učinila namjerno,svojevoljno,u svom sam umu imala zamisao,zakasnit ću,zakasnit ću...željela sam naime provesti noć na kolodvoru,željela sam zapravo biti poput stranaca koji vječito čekaju buseve,avione,tramvaje,prijevoze,željela sam iskusiti život ljudi koji putuju...doduše,putujem i ja,ali moja putovanja su više planirana i nema nekih odstupanja,nema rupa,nema razdjeljaka,a sad,sad sam baš to doživjela i shvatila sam da te rupe,najčešće ispadnu pomalo prljave i ružne,bez ikakve estetike,jer nose kamen u dnu trbuha,neku dozu nemogućnosti,jer noć nema previše opcija...ili ćeš biti prljav ili čist...na kolodvoru,jel?!
Kad sam u pet ujutro napokon bila na trajektu,kad sam sjela u salon i promatrala more,osjećala sam se napokon čistom i živom,osjećala sam se da sam doma i samoj sam sebi rekla da mi više ne treba još jedna noć na ''kolodvoru'' duše...

Stigao mi je na vrata,sve je to bilo pomalo čudno,neobično,jer čekala sam ga danima,i kad sam ga ugledala uhvatila me silna trema,
ništa se nije znalo,a sve je već bilo rečeno,možda i više od toga.
I uhvatila sam mu pogled,ubrzavala njegove vlastite korake,riječi,sve moguće pokrete,jer željela sam ostati tajna.
Željela sam da ga ništa ne oda,a odao ga je miris koji sam mu kupila jer me to zamolio.
I izdao ga je pomalo razgovor s mojim ocem.
Bila sam ljuta,bila sam ushićena,bila sam nepobjediva i tako laka...
Tad sam bila list,maslačkovo sjeme,bila sam zrno soli,bila sam čitav svijet,a opet bila sam kaplja mora na goloj koži.
Vrtlog.Zaljubljena u život i u to što nam on može podariti,što se sve može ostvariti i nekako,nekako bila sam življa jer sam bila
oborena s nogu.O takvom sam čovjeku maštala,o onome koji to može,mene,baš,mene osvojiti da ostanem bez daha...daha...a da ipak budem življa od života...ah,da!Življa od života.

Intro

Pronađeni čovjek nisam ja,ne u ovom tekstualnom obliku,o sebi ću pisati kad će za to biti vrijeme,sada pišem o njemu,o onome o kojem sam godinama ranije maštala.Nisam ga vidjela dugi vremenski period jer nije dolazio na otok,a onda,kad je stigao,po drugi put sam pronašla Pronađenog Čovjeka.
Sve je ponovno bilo okrunjeno suncem,nekom novom istinom koja je bila pod pokrivačem,pa se probudila,ustala i zablistala.
A ovaj se put,nisam libila biti ja.Nisam se ustručavala reći što mislim,što želim,čemu se nadam i koje su moje granice.
Stala sam na vrh prstiju da bi ga mogla zagrliti,ponovno sam se osjećala kao djevojčica i smijala sam se i taj smijeh i dalje traje i traje...
On je čovjek od dva metra...

Moram vam nešto šapnuti,napokon sam ponovno srela čovjeka po kojem je nastao moj ciklus: Pronađeni čovjek!
Ciklus je to koji je nastao prije više od pet godina.Tada sam bila neka sasvim druga ja,mala,slomljena,krhka,puna nada i vjere,ali odsutna,bila sam odsutna iz vlastitog života,jer živjela sam u nekim etapama,malo lijevo,malo desno,malo u sredini,ali nikad sto posto sebe,a onda,onda sam shvatila da sam sprema na sve i da je sve to što ja mogu i da ne trebam ničiju dozvolu.
Pa sam eto sada postala Daniela,ali Daniela koja je svoja sva.
Kažem što mislim,činim što mislim,to sam ja,bez ijednog opravdanja,bez molbi,bez ispričavanja.
Ili me voliš ili ne,nemam vremena korigirati svoju osobnost samo zato da bi me netko prihvatio.
I da se vratimo na temu Pronađeni čovjek je stigao,stigle su s njim i nove ideje i zamisli,najviše hrabrost.
Ni u jednom se trenutku nisam pitala jel ovo ispravno,nego sam činila i išla glavom kroz zid,jer život je život,savršena prilika da činimo ono što zamislimo,da se usudimo,a ne da ''gljivarimo''nikad nisam bila taj tip.
Moj je život čarobna kombinacija i svakog novog dana učim se nositi s time.
Nikad nisam dopuštala samoj sebi biti samo obična Daniela.
Ova Daniela je Daniela koja svakodnevno mijenja svijet i čini ljude sretnima.
To je moja svrha i cilj,ostaviti istinski traga u drugim ljudima,shvaćali to oni ili ne.
Ja shvaćam i ja znam.
Ostalo je ostalo,nebitno,sasvim nebitno....

Gdje nestaju ljudi,gdje nestaju njihove riječi,pjesme,ideje,zamisli,ushiti,gdje nestaje njihov zanos i let?!
Ništa ne nestaje,to je samo prikriveno lišćem tajne, lišćem neke nemogućnosti.
Nisam nestala,eto me,ovdje,tu sam,u sadašnjosti sam, ponovno sam otvorila svoj blog,svoj siguran prostor,mjesto koje me uvijek čeka,
gdje god fizički uistinu bila uvijek imam svoj virutalni dom,tu imam sve pod kontrolom,sigurna sam i slobodna,zato se uvijek vraćam...
Danas je točno godinu dana od kad sam upala u jednu malu zamku,koju sam doduše samoj sebi postavila,bio je to divan i uzbudljiv pad,pad dostojan Alise!
No u ovom trenutku,uspjela sam te prostrijeliti pogledom i našli smo se zajedno u jednoj balanosti,a u isti taj sat prije godinu dana mi smo zajedno bili u vrtlogu tijela.
Život je čudo,eto me tu,snažnija no ikad,s većom vjerom u sebe i po stoti put stala sam na svoje noge i pobrisala prašinu i prljavštinu s ramena.
Tako to čine hrabri i snažni ljudi,ljudi koji prvenstveno vjeruju u sebe i u pravo na ljubav,pravo na sreću i slobodu,pravo da su nečije sunce.

Nikada mi nije palo na um da bi moje srce nekome moglo poslužiti kao pokrivač, a još manje kao tepih.
Nešto ne štima!
Što je to,što,ha da si toliko razmontiran pa da u meni tražiš okrajak?!
Nešto kao roba u Lidlu na akciji,hahaha, pokušao si dobiti više za manje?!
Smijeh!
Uistinu moram ti reći da sam odavno digla svoju cijenu,
jer moje je srce sve što bi trebalo biti,
ispravno,
veliko,
nježno,
strastveno i
ono vidi, vjeruj mi ono
vidi,
njemu ne trebaju naočale,
ono sve zna,
čak i kad ga moj um
bistri,
nasmije se,
ludo jedna,
ludo,
voljeti može samo onaj
koji je
ljubav.

U trenu kad sam uistinu osjetila,ma ne,shvatila da ti se više ne radujem,da me činiš ranjenom,uzela sam svoje veliko,toplo srce i samo sam otišla.Tako to čine velike žene,one ne mole,ne traže,ne zahtjevaju,one shvaćaju da ili im je dato,samim time imaju,ili im nešto manjka,nešto im nije darovano,pa ponosno dignu glavu i odu,jer nisu ljudi stvari da ih se može posjedovati...

Ovo sam uvijek bila ja,ovo sam uvijek ja,ovo će uvijek biti ja,ovo što je,ovo što pišem,tipkam,što njegujem poput djeteta.
Od skoka krajem studenog potrajala je dovoljno duga pauza,upravo do današnjeg dana,jer danas sam narisala točku.
Veliku,lijepu,crnu,debeljuškastu,konkretnu točku.
Možda bi za one s malo manje mašte trebala reći da sam ne spalila,porušila,uništila most,već sam velikom,bijelom,čistom gumicom svoga srca
pobrisala greške iza sebe,zapravo nisu to greške,to su samo malo krive linije,oni nešto smjeliji će reći,ne,u životu to tako ne ide,ne možeš brisati ono iza sebe,a čarolija je u tome da me uopće nije briga tko što kaže i tko u što vjeruje,bitno je ono u što ja sama vjerujem,bitno je ono što ja napišem,smislim,čemu se smijem i što živim,tako da,ako ja kažem da sam obrisala,obrisala sam,a milijardu ljudi može reći nisi,i dalje,i dalje ću reći:obrisala sam.
Zašto?!
Da se inatim?!
Ma ne,ne inatim se nikome,ničemu,jer to bi značilo da nemam istinsku vjeru,a ja je imam,imam vjeru u sebe,svoje biće i svoje misli.
Znam da mi treba još mnogo puta pasti i ustati,ali to samo jača sve što sam.
I zato, danas je ponovno divan dan, dan ispunjen ljubavlju,a ona nas nas usmjerava na pravi put...

Valcer, plešem valcer od kad sam stigla s otoka, zaklapam oči i prepuštam se melodiji.
Istrgla sam se naglo od tuđih očekivanja ponovno, da bi zasjala, da bi bila ja.
I sve sam odlučila i učinila preko noći, doslovce i začepila usta svima oko sebe.
Lijepo je sada promatrati nebo, oblake, slova, riječi, dane, i znati, ponovno sam, ponovno veća od same sebe,
radi same sebe.
Ponovno sam zablistala i kako je lijepo znati, to je samo početak...
Početak u kojem ti stižem u misao, u sadržaj, u dodir dlana, u titraj oka.
Mi smo mi sol, val, vitar i smiraj.
Mi smo oluje i bonace, mi sve smo ono o čemu se govori, a u to se ne utone,
ali mi tonemo, mi tonemo, mi tonemo...

Danas, danas je bio tako lipi dan, znala sam da će biti poseban, ja mogu sve, znaš li?
Uistinu mogu, samo kad poželim i kad se dam.
Dakle danas sam te čula, doduše u pozadini, ali sam ipak čula tvoj glas, ma i više od toga,
jer rekli su mi da me spominješ često i prečesto i srce mi je stiglo u grlo.
I uopće mi više nije bilo bitno što i kako, gdje i kad, samo sam bila sretna, najsretnija na svitu, na ovome svitu,
jer ti, ti, ti me nisi zaboravio, ti o meni misliš, govoriš i vjeruješ u mene, i nakon dosta vremena.
A sada, bome i sada, danas i ti si dobio znak, da ja isto tako mislim o tebi i da te sanjam, njegujem kao najkrhkiju biljčicu.
Ti si glavni začin mojoj hrabrosti i sada, sada mogu sve, samo budi tu i dalje budi tu, pretvori se u stalno bivanje za nas.
Za ovaj veliki, topli ljubavni balon od sreće.

Od sjevera do juga postoje samo kilometri udaljenosti, čisto fizički osjećaj, samo ti dlan ne mogu dotaknuti,
ali zato se budim i idem spavati s osjećajem uzbuđenja, radosti, mira, nježnosti.
Uhvatim se tokom dana kako se smiješim bez ikakvog opravdanog razloga i dok kuham ručak i dok činim kolač.
Upravo zbog misli o tebi ništa mi nije problem, ništa mi nije teško, samo letim, a stopala su mi na tlu.
Često, tokom dana razgovaram s tobom u mislima, jako dobro znam što bi mi ti odgovorio i kako,
kad imam nedoumicu, pitam te u sebi i odgovor uvijek stigne.
Puštam da ova gustoća osjećaja natopljuje moje dane, tako je sjajan osjećaj napokon voljeti nekoga tko to zaslužuje.
Voljeti nekoga tko mi ne dopušta da sumnjam u sebe, nekoga tko me uvijek potiče, nekoga tko mi daje, ništa ne traži,
a radosno uzima samo ono što sam mu spremna dati.
Voljela sam ranije, bila sam zanesena i luda, ali te su ljubavi od početka osuđene na propast, jer ja sam više davala, izgarala, poticala.
A ovo trajanje, ovo je nešto sasvim drugačije, zrelije, mirnije.
Volim što mi nadopunjuješ rečenice, a i onda kad se nalazimo na suprotnim stranama nekih poimanja stvari, ti si jedini koji me
pokušava razumjeti, koji me istinski sasluša, to je rijetkost i među prijateljskim odnosima, a ovo, ovo je više no što sam se usudila sanjati.
Mi dolazimo iz dva tako različita svijeta, ali mi ih spajamo tako lako, i to me oduševljava.
S tobom nema drame, nema natezanja, nema ljubomore, ti uvijek pronađeš pravu riječ da me umiriš, ohrabriš, utješiš, razveseliš.
Ti mi daješ slobodu, ali me i čekaš dok se vraćam, a vraćam ti se jer si naš, bez fige u džepu.

Ti nikada nisi bio upitnik, nikada nisi bio neželjen, nikada o tebi nisam sumnjala,
tebe sam često željela, prečesto, pa i onda kad sam samo maštala o tome kako bi to bilo dotaknuti ti dlan,
kako bi to bilo poljubiti tvoj očni kapak, kako bi to bilo da se tvoji veliki dlanovi učvrste za moje bokove, nježno ali odlučno?!
I tako to nekako biva, kad o nekome mislimo, kad se predamo toj čežnji, ona se ostvari ako smo u njoj ustrajni dovoljno da dotakne to drugo biće.
Onaj dan kad si me dotaknuo sve je postalo tako jasno i čisto, kao kad brisači na automobilu obrišu prljavo staklo.
Ti si mene svojom toplinom očistio od svih sumnji, od svih loših ljudi i njihovih namjera.
S tobom sam se osjetila moćnom i snažnom, i šaputao si mi svojim osmijesima, koliko me trebaš.
Tvoji doticaji nisu bili samo fizička jasnoća, oni su samo nadogradili sve ono što se između nas dvoje već odavno rodilo.
I ti si taj čovik od mora, soli, mareta, bure, juga, ti si svo moje vrime i nevrime, i sunce i oblak, toplina i hladnoća, ti si mojih 155 koraka, točno toliko.
Točno toliko.
O tebi sanjam, u sebi te sanjam, u tebi živim i od tebe sebe nadživljujem, zbog tebe sam pomalo drska i odlučna, za tebe pišem stihove,
za tebe pišem tekstove bez početka i bez kraja, jer ne želim da započne ono što kraj nagovještava.
O tebi mi dolaze znakovi, tvoje me ime zapljusne u najbanalnijem trenutku, i ova je ljubav poput hostije čista, zbog tebe ne sumnjam u sebe, jer zbog tvog glasa ja sam još bolja, još luđa, još više svoja.
A ti, ti me takvom voliš, kao što me nikada nijedan muškarac nije volio, i sada znam što ljubav uistinu je, čisto bivanje u tuđoj zjenici oka.
U tvojim očima kestenja.
Znaš li, ha?!
Ma znam da ne znaš, koliko si mi se utkao u niti, koliko te pronalazim u glazbi, lišću, koracima.
Nikada se još nisam osjećala ovako lijepom i zadovoljnom sa sobom u nekome.
Ti me promatraš kao da sam posljednje ali i najveće čudo, a ja te promatram kao sigurnu luku, ovdje, da, ovdje bi se napokon mogla usidriti,
ovdje bi mogla s tobom živjeti bez zapreka, prepreka, ograničenja, jer ti, ti si moj jastuk, jorgan, moja najmanja i najveća bol, moja najneobičnija zamisao,
moja strast i moje ludilo, moj mir, spokoj, moj dom i grob, moj grob...
U tebi i kroz tebe želim umrijeti, umrijeti za sve druge, a za tebe oživjeti i živjeti, zauvijek.